Tokom razgovora smo se dotakli i današnjeg imenovanja ambasadora, a Šoja je ocijenio i mandat aktuelnog ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića.

SOURCE: Čisto da građanima približimo, šta sve podrazumijeva posao ambasadora, kakve obaveze ima u praktičnom smislu?

Šoja: Svaki ambasador dužan je održavati stalne političke, ekonomske, kulturne i druge kontakte sa vlastima zemlje prijema u ime i u korist zemlje koja ga je poslala. Ambasadorna razne načine, ali uvijek u pozitivnom smislu predstavlja svoju zemlju diljem države u kojoj je akreditovan. Istovremeno, on štiti interese naših državljana. To je rutinski dio posla svakog ambasadora. Međutim, najvažniji i najsvrsishodniji dio posla nema veze s rutinom već zavisi od maštovitosti i kreativnosti ambasadora. U tom smislu nema granica, kao što imaginacija nema granica. Vrata za svakog ambasadora i njegove ideje su svuda otvorena i samo od ambasadora zavisi kako će ih otvoriti, odnosno da li će njegova misija biti dodatno uspješna. Ako se bude držao samo obaveznog dijela posla, odradiće mandat korektno ali ništa više od toga. Niko ga se neće sjećati niti će ostaviti bilo kakav trag. Ali ako je motivisan, neumoran, kreativan i naročito harizmatičan ostaviće dubok trag i svi će ga se sjećati. 

SOURCE: Ono što svi često pročitamo je novoizabrani ambasador neke zemlje predao akreditivna pisma predsjedniku te države. Šta su akreditivna pisma?

Šoja: Ambasador predaje dva pisma: opozivno i akreditivno. U prvom pismu, šef države upućuje šefu druge države opozivno pismo za ambasadora kome je istekao mandat. Osim tog pisma, predaje u isto vrijeme akreditivno pismo, akreditiv ili vjerodajnicu. To je pismo u kojem šef države toplo preporučuje novog ambasadora kao svog ličnog izaslanika. U njemu se pominje ime tog novog ambasadora i molba šefu druge države da mu se pruži svaka vrsta podrške u zemlji prijema, kako bi, na obostrano zadovoljstvo, ispunio svoju diplomatsku misiju. Forma odnosno sadržaj pisma su uglavnom univerzalni, kratki i uobičajeni. Čista formalnost. Od tog trenutka novi ambasador može vršiti svoju dužnost i zvanično postaje ambasador. Od tog dakle trenutka, a ne od dana dolaska u zemlju, a pogotovo ne od dana imenovanja. Koristim priliku da našim medijima napomenem da samo od tog trenutka mogu nekoga predstaviti kao ambasadora. Do tada ne može i ne smije, a kod nas se ni mediji ni ambasadori ne drže tog jednostavnog pravila. 

SOURCE: Bili ste ambasador naše zemlje u Francuskoj i Egiptu, kojih trenutaka iz mandata se rado sjetite i koji je najljepši dio posla ambasadora?

Šoja: Bezbrojni su trenuci radosti i ponosa i svi se oni svode na jedno, a to je i najljepši dio posla ambasadora. To su trenuci kad ambasador, izvan onog rutinskog dijela posla, osmisli neki projekat u kojem u zemlji prijema predstavi ljepši dio svoje zemlje na veliko zadovoljstvo lokalne publike. Što je projekat bolji, to je uspjeh veći jer svi prisutni steknu mnogo ljepše mišljenje o zemlji iz koje dolazi ambasador. Pa još kad vas domaćini dugo podsjećaju kako su bili srećni i zadovoljni što su prisustvovali istinskom predstavljanju njima nedovoljno poznate zemlje. Ja sam znao vrlo često priređivati takve trenutke i stalno sam razmišljao šta treba uraditi, koga treba dovesti, šta i koga treba predstaviti da to bude upamćeno, inspirativno i lijepo. Takvi projekti su teški i iscrpljujući, ali kad se završe ostaje samo zadovoljstvo i ponos. Zato mislim da bi jedna od definicija diplomatije i osnovni zadatak svakog diplomate a naročito ambasadora da u zemlji prijema prikaže najljepšu stranu svoje zemlje. 

SOURCE: Kako komentarišete današnji odabir ambasadora? Čini se kao da je tu zaista malo ljudi kompetentnih da obnašaju tako važnu funkciju. Pretežno su to stranački ljudi koji u nedostatku funkcije bivaju imenovani ambasadorima.

Šoja: Osnovni problem naše diplomatije pa i spoljne politike je što je često privatizirana. To znači da većinu odluka, pa i imenovanja ambasadora, donose pojedinci na osnovu partijskih kalkulacija i u svrhu privatnih interesa, a ne kolektiv na osnovu struke, u svrhu državnih interesa. Pratim naša diplomatska rješenja od 1999. godine kad sam se uključio u našu diplomatiju i mislim da je svake godine stanje sve gore i gore. Mi smo te 1999. godine u našem diplomatskom korpusu imali tridesetak vrsnih diplomata koji bi mogli služiti bilo gdje u ozbiljnim svjetskim diplomatijima. Sa njihovim starenjem i nestajanjem na upražnjena mjesta nije niko dolazio i danas broj naših diplomata svjetskog ranga ne prelazi broj prstiju na jednoj ruci. U Ministarstvo se ulazi uglavnom na osnovu protekcije a ne na osnovu znanja. Sjetih se sad jednog razgovora sa jednim veoma mudrim i poštovanim pravoslavnim sveštenikom koji mi se jednom povjerio: "Slobodane, jedan čovjek mi se javio i želio me upoznati uoči odlaska na diplomatsku misiju. Ja sam ga primio, razgovarali smo dugo, a ja sam sve vrijeme mislio da on ide na mjesto vozača ili nekog nižeg diplomate, a on mi reče da će biti ambasador!" Kad znam ko se danas sve šalje da predstavlja našu zemlju sve mi je teže i mučnije takve osobe zvati kolegama! 

SOURCE: Kao nadovezivanje na prethodno pitanje, shvataju li, takoreći, previše olako predstavnici vlasti važnost bh. diplomatije? 

Šoja: Ne samo da ne shvataju nego i ne razmišljaju. Ono što nedostaje u našoj diplomatskoj praksi su kvalitetne i precizno osmišljene instrukcije. Njih ima premalo ili su rutinske. Od naših ambasadora treba stalno tražiti da urade nešto više, da ispitaju mnogo toga, da naprave dobre analize, da pokrenu razne inicijative i slično. Naši diplomati mogu veoma lijepo živjeti tokom misije jer ih niko ne tjera da nešto rade. Dok sam bio ambasador u Egiptu, moj zamjenik je bio jedan nesposobni neradnik koji ne zna niti jedan strani jezik i koji je godine proveo ne radeći ništa. Kad mi je uz cinični osmjeh pokazao papir da mu je Ministarstvo spoljnih poslova produžilo mandat "zbog povećanog obima posla", mogao sam se stoti put uvjeriti kako u našoj diplomatiji nemotivisani neradnici prolaze bolje od motivisanih radnika. Kad se to ispravi, a teško će se to uskoro dogoditi, moći ćemo raditi bolje i efikasnije. Naime, čak i kad bi naše vlasti imale više svijesti o značaju diplomatije i o tome kako se ona može veoma dobro iskoristiti, postavlja se pitanje ko bi to uradio, ako se u važne diplomatske misije šalju nesposobni kadrovi?!

SOURCE: Kakvo mišljenje imate o Elmedinu Konakoviću kao šefu bh. diplomatije? Vidite li određene pomake u odnosu na njegove prethodnike?

Šoja: Prije nego što će postati ministar spoljnih poslova na svojoj fb stranici sam napisao da bi Konaković mogao biti najbolji ministar u kratkoj istoriji naše zajedničke diplomatije iza 1995. godine. Ali pod uslovom da se pozabavi unutrašnjom organizacijom i ukoliko na tom polju napravi red i sistem. To se vjerovatno neće dogoditi jer ne vidim da se pravi istinski sistem u Ministarstvu, ali moram priznati da sam pozitivno iznenađen brzinom kako se Konaković prilagodio poslu o kojem nije imao mnogo znanja prije imenovanja. Naš najbolji ministar, po mom mišljenju, je Jadranko Prlić koji je napravio ozbiljno i funkcionalno Ministarstvo. Lagumdžija je više mislio na sebe nego na Ministarstvo. Mladen Ivanić je kao uvijek volio ispuniti formu u čemu je bio majstor, ali njega ništa drugo nije zanimalo niti se trudio bilo šta mijenjati. Alkalaj je bio vrlo prosječan diplomata bez velikog znanja i nikakvog karaktera. Obožavao je putovati bez cilja i provoditi se. Crnadak je mogao biti ministar još deset godina i opet ne bi postao neko koga bismo mogli zvati diplomatom visokog nivoa. A Bisera Turković je primjer loše ličnosti i diplomate. Po besmislu i sebičnosti, bezobzirnosti i neodgovornosti, može se mjeriti samo sa Alkalajem. U takvim okolnostima Konaković zasad ima bronzanu medalju, odmah je iza Prlića i Ivanića! Ali, ponavljam, ako do kraja mandata napravi red i sistem u Ministarstvu mogao bi biti najbolji, odnosno najkorisniji. 

Novinar: Ajdin Balićevac