Posljedice loše koncipiranih politika uvijek se prelamaju preko onih koji su na prvim linijama ratovanja tj. preko onih koji su nezaštićeni. Upravo zbog toga, svaki ratni sukob unaprijed je izgubljena bitka. Kamo sreće da Ukrajina nikad nije dovedena u situaciju da mora da bira da li će biti na strani Istoka ili Zapada, jer upravo takvo stanje vodilo je ovu državu u direktan sukob. Stanovnici Ukrajine su to ponajmanje htjeli. Naprotiv, ispostavlja se da su upravo Ukrajinci ponajmanje odlučivali o sudbini vlastite države. 

Naime, čini se da se o ukrajinskoj krizi, nešto realnije govorilo 2014. godine, kada je američki političar i diplomata Henry Alfred Kissinger, iznio nekoliko činjenica, koje se nedvosmisleno mogu primijeniti i danas:

"Prečesto se ukrajinsko pitanje postavlja kao obračun: da li će se Ukrajina pridružiti Istoku ili Zapadu? Ali ako Ukrajina želi da preživi i napreduje, ona ne smije da bude ispostava nijedne strane protiv one druge - trebalo bi da funkcioniše kao most između njih", pisao je Henry Kissinger, dodajući da "Rusija mora da prihvati da bi pokušaj da primora Ukrajinu da dobije status satelita, i time ponovo pomjeri ruske granice, osudilo Moskvu na to da ponovi sopstvenu istoriju samoispunjenih ciklusa recipročnih pritisaka sa Evropom i Sjedinjenim Državama" - i to je upravo ono što se dogodilo, osam godina nakon što je Kissinger upozoravao koje su polazne tačke rješavanja ukrajinske krize. 

"Zapad mora da shvati da za Rusiju Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja. Ruska historija je počela u onome što se zvalo Kijevska Rusija. Odatle se širila ruska religija. Ukrajina je vjekovima bila dio Rusije, a njihove historije su se prije toga preplitale. Neke od najvažnijih bitaka za rusku slobodu, počev od Poltavske bitke 1709. godine, vođene su na ukrajinskom tlu. Crnomorska flota, rusko sredstvo za projektovanje moći u Sredozemnom moru, zasniva se na dugoročnom zakupu u Sevastopolju, na Krimu. Čak su i poznati disidenti, poput Aleksandra Solženjicina i Josifa Brodskog, insistirali na tome da je Ukrajina sastavni dio ruske istorije i, zaista, Rusije. Evropska unija mora da prizna da su njena birokratska tromost i podređivanje strateškog elementa domaćoj politici u pregovorima o odnosima Ukrajine sa Evropom, doprineli pretvaranju pregovora u krizu. Spoljna politika je umjetnost utvrđivanja prioriteta", navodi Kissinger. 

Osim toga, Kissinger je bio siguran da: "Tretiranje Ukrajine decenijama kao dijela za sukobljavanje između Istoka i Zapada, uništilo bi svaku perspektivu da se Rusija i Zapad, posebno Rusija i Evropa, uvedu u sistem međunarodne saradnje", čega upravo danas svjedočimo. 

Na kraju je naveo rješenja koja bi mogla biti "kompatibilna sa vrijednostima i sigurnosnim interesima svih strana", koje prenosimo: 

- Ukrajina treba da ima pravo da slobodno bira svoje ekonomsko i političko udruživanje, uključujući i Evropu.
- Ukrajina ne treba da uđe u NATO, stav je koji sam zauzeo i prije sedam godina, kada je ovo posljednji put i iskrslo.
- Ukrajina bi trebalo da bude slobodna da formira bilo koju vladu koja je u skladu sa izraženom voljom svog naroda. Mudri ukrajinski lideri bi se potom opredijelili za politiku pomirenja između različitih dijelova svoje zemlje. Na međunarodnom planu, trebalo bi da zauzmu stav koji se može uporediti sa onim u Finskoj. Ta nacija ne ostavlja nikakvu sumnju u svoju žestoku nezavisnost i sarađuje sa Zapadom u većini oblasti, ali pažljivo izbjegava institucionalno neprijateljstvo prema Rusiji.
- Nespojivo je sa pravilima postojećeg svetskog poretka da Rusija pripoji Krim. Ali trebalo bi da bude moguće da se odnos Krima i Ukrajine stavi na manje tešku osnovu. U tom cilju Rusija bi priznala suverenitet Ukrajine nad Krimom. Ukrajina bi trebalo da ojača autonomiju Krima na izborima održanim u prisustvu međunarodnih posmatrača. Proces bi uključivao otklanjanje svih nejasnoća o statusu Crnomorske flote u Sevastopolju.
- Ovo su principi, a ne recepti. Ljudi koji poznaju region znaće da neće svi biti prijatni za sve strane. Ovaj test nije o apsolutnom zadovoljstvu, već uravnoteženom nezadovoljstvu. Ukoliko se neko rješenje, zasnovano na ovim, ili sličnim elementima ne bude postiglo, pomijeranje ka sukobu će se ubrzati. Uskoro će doći vreme za to. 

I došlo je. Jer, političke elite se nisu opredijelile za Ukrajinu kao samostalnu državu koja s punim pravom može da odlučuje o svojim unutardržavnim pitanjima. Na taj način, možda bi upravo ova država sada mogla biti neka vrsta spone pri uspostavi novih dijaloga, a ne mjesto za potkusurivanje starih dugova i ostvarenja političkih fantazija. 

Novinarka: Aldina Rovčanin