I iako bi mediji trebali biti poluga demokratije, praksa ukazuje na to da su mediji sve češće poluga vlasti, što tvrdi i profesorica Lejla Turčilo u svome tekstu „Medijsko vlasništvo i politički klijentelizam u Bosni i Hercegovini“:  "... elite, na način da promoviraju njene interese, a interpretaciju društvene stvarnosti 'kroje' prema njenim potrebama i zahtjevima. Brojni su uzroci tomu, a jedan od prisutnijih je uska povezanost medijskih vlasnika sa političkim i ekonomskim elitama." 




„Mediji su u centru našeg javnog života“

I kako će to Turčilo navesti, ako polazimo od toga da mediji nisu neutralna sredstva prijenosa činjenica i informacija, nego interpretatori okreuženja u kojem djeluju, onda je neophodno stalno propitivati, procjenjivati ko i na koji način utiče na strukturu medijskih institucija i ishode djelovanja. 

Elementi sistema kao što su državne institucije, političke stranke ili interesne grupe kapitala koji imaju uticaja na medije direktno utiču i na kreiranje sadržaja i interpretaciju medija. 

Njihova potreba za kontrolom ili potčinjavanjem proizilazi iz činjenice da mediji definiraju život: „Mediji su u centru našeg javnog života. Oni definišu šta je taj život. Ako je ta definicija hronično i strukturalno pogrešna, onda je u pitanju ozbiljan problem, ozbiljniji od mnogo tema kojima se sami mediji bave.“ (Lloyd, 2008)

Uticaj na medije u Bosni i Hercegovini

Politički uticaj na medije u Bosni i Hercegovini odražava se na način da je očigledna veza između medija i političkih stranaka, odnosno na način da je očigledan visok stepen do kojeg mediji reflektiraju političke podjele i stavove u društvu kroz svoje sadržaje, uposlenike, publiku koja ih prati i sl.. 



I zapravo, u društvima u kojima demokratija nije dovoljno razvijena ili predstavlja samo prividnu demokratiju kao što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom, mediji služe samo kao poluga politke ili vladajućih političkih struktura. To najbolje uočavamo i na primjerima javnih medijskih servisa, ali jednako i privatnim gdje se centri moći prelamaju između političkih i ekonomskih moćnika. 

„Politički klijentelizam i sprega politika-mediji-biznis održavaju tako status quo i i nedemokratske pristupe u društvu. Javnost ne dobiva kvalitetne informacije, niti priliku da sudjeluje u javnom diskursu (on je 'rezervisan' za elite, a mišljenje građana prezentira se tek u formi površnih i irelevantnih, usput napravljenih anketa, koje služe tek kao privid demokratičnosti javnog prostora u kojem se, kao, čuje i glas naroda)“, navodi Turčilo. 



Turčilo u svojim izlaganjima navodi i nekoliko „političkih paralelizama“ koji se ogledaju u medijima. Posebno u periodu koji je pred nas, u vremenu predizborne kampanje, dobro je znati prepoznati politički interes koji se plasira putem medija. Shodno tome politički paralelizam ogleda se u: Medijskom sadržaju (koji reflektuje određene političke ideje i orjentacije), organizacijskim vezama između medija i političkih stranaka, tendenciji vlasnika i uposlenika medija da se tokom ili nakon medijske karijere aktiviraju u političkom životu, tendenciji da se novinarska karijera zasniva na političkoj afilijaciji (napredovanje u karijeri je uzrokovano bliskošću s političkim elitama), podijeljenosti medijske publike i zagovaračkoj ulozi novinara (novinari kao „provajderi komentara“, a ne „provajderi vijesti“). 

Na stranicama novina uočljivi vrlo direktni i transparentni „medijski ratovi“

Prema dostupnim informacijama Regulatorne agencije za komunikacije i Vijeća za štampu u Bosni i Hercegovini postoji 195 elektronskih medija, 148 radiostanica i 47 TV stanica, 5 dnevnih novina, 184 različitih izdanja, magazina i časopisa te 6 novinskih agencija. Uglavnom je riječ o medijima kojima je sjedište u Bosni i Hercegovini te čiji su vlasnici bh. državljani. Dominantan model medijskog vlasništva je privatno vlasništvo, dok javni RTV sistem opterećen je brojnim problemima među kojima su neizostavni politički pritisak, finansijska nestabilnost itd., tvrdi Turčilo.  



„Naizad, bosanskohercegovački mediji imaju još jednu sličnost sa globalnim: i bh. mediji su svojim načinom poslovanja, ali i medijskim sadržajima kopiranim od velikih korporativnih medija, uzrokovali dominaciju informacija prezentiranih na zabavan način i komercijalnih formi emitovanja, što je za posljedicu imalo izuzetno veliku sličnost, odnosno unisonost medijskih sadržaja. Kako to, pak, povećava, moć njihovih vlasnika? Vrlo direktno, reklo bi se. U ekonomskom smislu, ovakvi su medijski sadržaji najbolji način za zaraditi novac, jer su jako gledani, pa je i broj reklama emitovanih u njima izuzetno veliki. U političkom, pak, smislu, oni obaraju gledanost javnih servisa i apolitziraju javnost, što je, samo po sebi, političkamoć.(...)

Iako u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji globalna korporativna koncentracija vlasništva, postoje oblici koncentracije vlasništva nad medijima koji su ili lokalnog karaktera ili su kombinacija lokalno-regionalnog vlasništva, a to za posljedicu ima 'gotovo rodoskrvni odnos između politike i medija' (Hrvatin et al. 2004), u kojem vlasnici medija koriste svojemedije za ostvarivanje vlastitih političkih i ekonomskih ciljeva“, navodi Turčilo te dodaje: 

„Specifika bosanskohercegovačkih medija je, međutim, u tome što se na stranicama novina vode vrlo direktni i transparentni 'medijski ratovi' čiji su akteri sami vlasnici medija. Kako to konkretno izgleda? Kada jedan medijski vlasnik (koji je najčešće interesno povezan sa određenim ekonomskim sektorom ili političkim lobijem) osjeti da je njegov interes ugrožen ili kompromitovan od strane medija u nečijem drugom vlasništvu, on vrlo evidentno koristi svoj medij za kompromitovanje drugog medija i njegovog vlasništva.“ 


(Aldina Rovčanin)