Naravno da nije sve crno, i da imamo dosta stručnjaka i mogućnosti da vodimo brigu o zdravlju, ali sve dok naša djeca idu vani da se liječe  ne možemo govoriti o urednoj bh. medicini. 

"Ako čovjek poredi šta smo nekad imali i koliko je bilo malo sredstava i opreme, a koliko je bilo ljudi i entuzijazma, kvalitetnog obrazovanja i kadrova, u sadašnje vrijeme kada imamo dosta nove opreme i dosta novih prostora, jako puno privatne prakse koja je dobila krila novim zakonom koji je to dopustio, mogu kompetentno da kažem da bh. zdravstvo koristi benefite savremene opreme koju koristi sav svijet, i to je korak naprijed. Međutim, ljudski resursi, obrazovni sistem, politika prijema i plaćanja, dovodi u nas u poziciju da i ono dobrih resursa što imamo ne koristimo na dobar način. Sve ono što ljudi, političari, rade, pokušavaju sa nekim nezdravim potezima, reformskim, vrlo brzo se pokvari i rezultira nezadovoljstvom pacijenata i zdravstvenih radnika", kaže za Source doktor Bakir Nakaš. 

Glavno pitanje koje se postavlja bh. zdravstu je liječenju u inostranstvu. Pored toga što nijedan roditelj ne želi da mu dijete oboli i strahuje od takvog nečeg, još jedna briga je odlazak vani, kako obezbjediti sredstva i poslati ga na liječenje, jer u svojoj zemlji ne može dobiti ni najnužnije .

"Većinom pacijenti odlaze da rješavaju probleme vani zbog tehnoloških procesa koji nisu mogući ovdje. To su gama nož, beskrvne operacije, te transplatecije kod akutnih leukoza i stanja gubitka imuniteta, gdje još nismo razvili banku matičnih stanica. Transplantologija nam je, iako smo u mogućnosti da je radimo, ipak na začelju. Mi smo nekada radili transplantaciju bubrega rutinski, a sada to objavimo u novinama kao atrakciju. Te složenije intervencije ljudi teže da urade vani, ali dijagnostičke mogu da urade u javnom sektoru ili privatnom. Sreća je da se fondovi  na neki način povezuju sa nekim institucijama vani, pa pacijenti ne snosne troškove, ali je nesreća što se ta sredstva ulažu vani, umjesto da se investiraju ovdje. Zašto finansirati nečiju kardiohirurgiju ili nečiju transplantologiju, kada to možemo ovdje raditi sa našim ljudima i našim sredstvima", navodi Nakaš.

Kako su političari uništili svaku sferu našeg života i sve nas koji smo im dali mogućnost da to rade,  stavili u jednu kutiju da bi sebi obezbjedili konfor, tako nam nisu ni liječenje omogućili. Jer kao nezdravi, utučeni, bez osnovnih ljudskih prava, uslovljeni smo da im moramo opet dati glas kada nam budu obećavali bolje zdravstvene i druge uvjete. 



"Aktuelna politika je kriva. Svako ministarstvo ima svoje prioritete. Vlada ne izdvaja dovoljno sredstava. Svi ti kreatori politike zdravstvene su kočničari, jer njima odgovara ovakvo zdravstvo. Odgovara im zato da svaki put mogu pričati o reformama, tzv. uređenju, a ne rade ništa. To su samo izborna obećanja, od kojih dobijete nulu. I njima to odgovara da mogu nešto navodno popraviti i obećavati", priča Nakaš za Source.

Da smo imalo pametniji i da mudrije biramo one koji će upravljati ovom državom, i da smo svjesni da svaka bolest ima lijek, pa tako i politika, zasigurno bismo imali i uređeniji sistem u životu. Bio to zdravstveni ili neki drugi. Nije da nemamo resurse.

"Imamo mi prirodne resurse. Imamo banju Ilidža, i druge resurse koje su privatizacijom prepušteni nekim drugim ljudima. Imamo rehabilitaciju u Fojnici koja je bila državna, i zbog lošeg rukovođenja postala privatna. To su resursi koji mogu da privuku ljude. Imamo operatera kojima kad bi se dala prilika bi mogli da privuku ljude. Imamo i mogućnost da  naši doktori koji su vani privuku pacijente iz vana da dođu ovdje na liječenje. Imamo potencijal, ali moramo mijenjati politiku i one koji njom upravljaju", kaže Nakaš.

Na kraju, nezadovoljni doktori, nezadovoljni pacijenti, neuređeni domovi zdravlja, manjak osnovnih medicinskih sredstava, manjak adekvatnog i osposobljenog kadra, rezultira time da se mnogi ne usuđuju liječiti u našim bolnicama, jer mnogo je onih koji su u tim ustanovama dobili dodatnu glavobolju zbog raznih greški i uslovljavanja. Ljudi će radije uzeti kredit i otići u privatne klinike. Tako gubimo pacijente, oprema zastarjeva, bolnice propadaju, kadar nema praksu i sve vodi u lošem smjeru. 

(Alen Avdić)