Gdje ste na protestima za Dženana i Davida? Da li znate da je danas, dok slavite činjenicu da se smijete ljubiti sa istom polom na ulici, jedan otac objavio status koji razdire dušu i tijelo. 

"RODILE SU SINE DUNJE NAŠE, ŠTO IH ZASADISMO NA OGNJIŠTU NAŠEM,  ZA NEKA SRETNIJA VREMENA, KOJA NEĆEMO DOČEKATI"

Da je taj otac zbog nefunkcionalnosti sistema izgubio sina i otišao iz BiH. 

Kazat će iz LGBT zajednice da nisu sigurni i da upravo zbog te neravnopravnosti, neprihvaćanja i nesigurnosti šetaju gradom. A ja im kažem da je sve što aludira na spol, za sobu i četiri zida. Da je vulgarno vidjeti bilo koga da na ulici razmjenjuje nježnosti. Tako da od životne važnosti nije da vas svi gledaju kako se ljubakate sa dečkom ili curom na tramvajskoj stanici. Drugo, žele brak, djecu. Znate li da djecu ni roditelji koji imaju sve moguće uslove ne mogu dobiti tek tako. Jedno je Božije davanje, a usvojenje je dugotrajan i iscrpan proces. Umjesto što se te danas mnogoj djeci otežali put do bolnice i penzionerima do prodavnica, zamislite koliku bi važnost imalo to da ste svi tako zajedno i udruženo došli na proteste za Davida Dragičevića i Dženana Memića. Da ste izašali na proteste za pregažene studentice. Da ste kao povorka koja se deklariše kao LGBT, pojavili se na trgovima i tražili da pravosuđe pronađe ubice, te od istih zahtjevali da nas sve zajedno štite kako to zakon nalaže. Da ste nakon nedavnog ubistva na Vojničkom, izašli na ulicu i tražili sigurnost. Niste. 

Eto, ispunio vam se san, kako kažete. I šta sada? Jeste li riješili sve svoje pobleme? Kako ćete sutra platiti stanarinu i režije. Od čega ćete kupiti hranu. Kome ćete se obratiti ako vas narkoman ili lopov presretne u haustoru i opljačkaju, ne znajući šta volite u krevetu. Šta ćete učiniti, ako vam, ne daj Bože, ubiju brata ili sestru. Hoćete li tada paradirati?

Koliko ste se puta zapitali kako je ocu Murizu ili ocu Davoru. Da li su njihovi problemi teži od vašeg. Koliko je drugih obespravljenih. I kad se pozivate na hrabrost i odlučnost, ja smatram da ste je trebali pokazati na svakom skupu koji ugrožava život i egzistenciju. A svaki dan ih je sve više. 

Bole li vas ove riječi Davorove:

"RODILE SU SINE DUNJE NAŠE, ŠTO IH ZASADISMO NA OGNJIŠTU NAŠEM,  ZA NEKA SRETNIJA VREMENA, KOJA NEĆEMO DOČEKATI. TI I JA SMO JEDNO. DOBRI LJUDI I KOMŠIJE ĆE UVIJEK PAZITI NA DUNJE I NAS"

Zbog čega su dunje ostale nama da ih pazimo. Zato što nismo stali uz čovjeka i borili se protiv onog što je krucijalno. Isto je i u slučaju Dženana Memića. Vjerovatno nikada neće pronaći ubice svog djeteta, a sve je manje nas koje to zanima. Zar nam je teško izaći iz kuće ili stana i podržati Memiće. Zar, ako zagovarate pravo na dostajanstvo, nije pravdeno da pomognemo čovjeku koji je sam i ugrožen od države i sistema. 

A sada da kažem i ovim drugima, porodičnim. Da li znate, vi koji ste protiv parade i pričate o tradicionalnim vrijednostima i porodici, da je otac Davor izgubio porodicu. Da se drugom ocu, Murizu, raspalo gnijezdo. Da ono što vi zagovarate nije ugroženo od strane ovih što su drugačiji, nego od ovih što su opasni i monstruozni. Ovih što sjede u foteljama i šalju poruke koga i kako smaknuti. Bilo sa funkcije ili životno. Ovih što će i vas i ove što vole isti spol u jednu jamu zakopati. Zašto niste, ako se već pozivate na vjeru, a vjera kaže pomozi čovjeku u nevolji, došli na proteste i podržali Memiće, ako vam je Banjaluka daleko ili smatrate da Davor 'nije naš'. Gdje ste na skupovima da kažete kako je dijete najvažnija stanica u životu svakog čovjeka, pa pružili mogućnost Murizu da barem umanji tugu time što će znati ko mu je ubio dijete i privesti ga tamo gdje mu je i mjesto. Zašto niste bili na skupovima i puštali El Bekare, da sotone koje će pobiti i vas i ove što ste protiv njih, otjera u pakao. 

Dunje su rodile. Ostale su  da svjedoče jednoj porodičnoj idili koja je završila tragično i tužno. Kao trag jedne porodice i vremena kad se jedan čovjek borio da poruši nakaradni sistem zarad dobrobiti cijelog naroda. Naroda koji ga nije htio i nije smio podržati. Naroda koji organizira parade i kontarparade, jer one ne bole. Ako vas je imalo stid, i jedne i druge, Memići su još uvijek tu. 

(Alen Avdić)