U četvrtak navečer sam željela biti u Splitu. Željela sam biti u Quasimodu na Bookvici u čast Predraga Lucića. Tu noć nisam mogla biti tu, ali već iduću smo sjedili u Teaku, u Hvaraninu, hodali po kalama splitskim.

Prije dolaska Darko mi je rekao: Dođi da vidiš sav sjaj i bijedu današnjeg društva. Dovoljno je provesti i dva dana da uvidiš koliko je samo u pravu. Bijeda kao bijeda, svugdje je ista. No, ovaj sjajni dio o kojem je govorio - svjetliji je nego što sam ikad prije vidjela. Darko je stigao iz Frankfurta, a tu su bila i sva - za kulturu, umjetnost i novinarstvo - velika i značajna imena. Došli su, ne da se oproste od prijatelja Lucića, nego da jače no ikad osjete njegovo prisustvo.

U petak, skoro svi su se razišli, ali je i dalje bilo posebno. Divno i tužno. Ipak, oni - sjajni - koji su bili tu, učinili su da se osjećam kao da oduvijek pripadam tu. Možda i pripadam. Možda sam u nekom od prethodnih života živjela u Splitu. A možda ću tek pripadati, đavo (u meni) će ti ga znati. Pokazali su mi da granice i podjele postoje samo u glavama idiota, koje oni tako perfektno ostavljaju da budu ono što jesu. Idioti, podrazumijeva se.

Split je tako tužan i tako zapravo sav u zajebanciji. Od te tuge, bit će. Tužan je zbog Predraga, a i sav u zajebanciji zbog njega, jer ko se bolje od Predraga znao zajebavati?! – To je taj sjaj.

Žvačem, dakle ne mislim!

Zagrebačke sedmične novine Novosti, veći dio svog posljednjeg izdanja posvetili su Predragu, a o njemu su pisali: Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Milivoj Beader, Sonja Biserko, Vedrana Rudan, Filip David, Zlatko Dizdarević, Oliver Frljić, Mira Furlan, Drinka Gojković, Sinan Gudžević, Drago Hedl, Jovica Ivanovski, Božo Koprivica, Katarina Luketić, Mirjana Miočinović, Branko Mijić, Dino Mustafić, Tamara Opačić, Zoran Predin, Hrvoje Šimičević, Vojo Šindolić, Dubravka Ugrešić i Nenad Veličković. I čitav sjaj današnjeg društva morao je imati taj broj.

Otišli smo Darko i ja na Tisak da on kupi još nekoliko Novosti - jedan će kasnije odnijeti Predragu na grob. Dođemo tu, Novosti nema, pa Darko odluči pitati radnicu:

- Je li ovo nema više Novosti?!

- Ne znam, pogledajte tu među tjednicima.

Pogledasmo, kad ono dva broja, skrivena negdje nazad, preko njih još hrpa drugih novina, a na svemu tome žvakaće gume. Dakle, ko nije pitao, Novosti nije ni kupio. No, Darko, sada već vidno ljut i frustriran kaže:

- A zašto ste ih sakrili ovako da se nikako ne vide, i to su jedine sakrivene?! Je li znate koja je vrijednost ovotjednih Novosti?!

- Ma eto, nemam gdje staviti žvake.

- A žvake su bitnije od Novosti?! Ma da, bitnije je žvakati nego misliti!

Lovrinac

''Večeras je u Quasimodu uz Borine stihove ''Ne daj se Svinjo'' Feralova vojska ispratila Predraga na jedan dalek i nama nepoznat put. Pita me jedan lik dok ispijam pivo, hoću li ići na Predragov grob. Hoću, reko', ako ikada ljudi sa sigurnošću budu mogli reći gdje se to mjesto nalazi i ako ja tada još uvijek budem živ'', napisao je Darko na svom Facebooku.

U subotu ujutro se nalazim sa Darkom, koji poslijepodne leti nazad za Frankfurt. Kaže mi: Možemo otići do Žbirca, tu smo se stalno iskupljali uz kavu i dupli pelin, to je druga Feralova redakcija bila - kasnije će mi pokazati gdje je bila i pr(a)va redakcija. Poslije toga bih ipak otišao na Lovrinac.

Prvo Žbirac, pa pravac Lovrinac.

Slika: Source

Ono što mogu reći nakon posjeta Lovrincu - Darko je bio u pravu. Ostavio mu je Novosti na grob, no Predraga tu nije bilo. Na Lovrincu je samo križ sa njegovim imenom i prezimenom, datumom rođenja i 'reinkarnacije'.

Gdje god sam ta dva dana hodala, sjedila u kafanama, pubovima i konobama gdje se Feralova vojska godinama okuplja - na svakom tom mjestu Predraga je bilo više no na Lovrincu. Njegove knjige na policama, njegova omiljena muzika iz zvučnika i smijeh slobode svugdje u zraku.

Zbog svega toga, bio je ovo jedan tužno - nasmijano - zajebantski posjet. I želim ga se sjećati zauvijek. I želim ga zaboraviti odmah. Možda želim da plačem, ali ću lucidno da se odvalim od smijeha. Slobodno – reče đavo (u meni).

Samo dva dana, doduše sa divnim ljudima, bilo mi je dovoljno da postanem sigurna da Predrag Lucić nije umro i ne nalazi se na Lovrincu. Lagano šparta Splitom i zajebava svu onu bijedu današnjeg društva. Eno, zajebava i onu radnicu na Tisku što je sakrila Novosti, a Darko ih ipak pronašao. Zajebava sve one čiji smijeh nije nimalo slobodan.

I nije umro. I nije na Lovrincu. Može biti Split cili, ali ne i Predrag Lucić!

(Amila Alijagić)