U dvije utakmice, Roma je postigla četiri gola, jedan u Barceloni i tri u Rimu. Krenuvši ispočetka – prvi gol u Kataloniji postigao je Edin Džeko, prvi gol u Rimu – također Edin Džeko. Kod drugog gola, Pique je napravio penal na njemu, a siguran sa bijele tačke bio je Daniele De Rossi. Pogodak za prolaz dalje postigao je Manolas.

Kada sve saberemo i oduzmemo, od četiri gola Rome, kapiten naše reprezentacije Edin Džeko učestvovao je u tri. Jedini je koji je ove sezone uspio Barceloni dati dva gola. Jedini je u cijeloj dugoljetnoj historiji kluba iz Rima postigao više od pet golova u Ligi prvaka, tačnije šest. Ni onaj, kojem se klanja cijeli Rim, to nije uspio. A čak i on se sinoć poklonio našem Edinu!




Nije ovo priča o Edinu!

Ali nije više ovo priča o Edinu Džeki. O njemu i Romi, koju je on kroz Ligu prvaka nosio do polufinala, danas piše cijeli svijet. Danas svi žele prigrliti dio Edinove slave. Danas su svi sigurni kako su oduvijek  znali da će ''šljivotres iz Briješća'' jednog dana rasplakati cijelu – već svu u problemima – Kataloniju.

Tačnije, ove komentare smo čitali odmah nakon Rominog čuda, danas već vidimo one koji Edinu zamjeraju što tako ne igra za reprezentaciju, kako ga previše dižemo u nebesa, jer Bože dragi, nije on sam pobijedio Barcelonu. Nije sam, ali učestvujući u tri od četiri gola – to vam je skoro pa sam (neka mi ne zamjere  – oni koje bih ja izdvojila  – De Rossi, Manolas i Becker, a onda neka mi potom ne zamjeri ni cijeli Rim, jer je ovo pobjeda čitavog tog drevnog grada.

Sigurna sam da mi ovi maločas nabrojani neće zamjeriti, ali isto toliko sam sigurna da će mi svaki tzv. prosječni Bošnjo zamjeriti na ovom tekstu, jer ko sam dovraga ja da sumnjam i pišem o njihovom (ne)poštovanju Džeke.

Eh, ona sam, koja ima apsolutno pravo na to, jer se nijednom Edinovom uspjehu nisam iznenadila. S jedne strane presretna zbog njegove uloge vođe u izbacivanju Barcelone,  a s druge strane, gledajući Edina sve ove godine – pa nema ništa toliko novo u tome da je on danas, bolji nego je bio jučer. Tome su posvjedočili i novinari talijanskog Il Messaggera, koji su imali priliku raditi intervju s njim:

''Iznenadio se kad je sjeo i vidio nekoliko kamera i otvorenih sveski ispred sebe. Rekao je: Pa ovo nije intervju, ovo je suđenje. 'Edine, ako imaš problem, slobodno pričaj na engleskom', kazali smo mu. Ali, Edin je odlučio da neće. On uvijek priča talijanski, kako zna i umije, a ako naiđe na 'rupu' u svom vokabularu i muči se da pronađe pravu riječ, Edin zastane, razmisli i pronađe riječ koju je tražio (ako ne uspije, jednostavno izmisli novu), a onda samo nastavi dalje, baš kao što to radi i nakon što promaši prazan gol. Edin jednostavno stalno ide naprijed.''

Cijela vječnost, karijera i svaki njegov san stali su u tu rečenicu: EDIN JEDNOSTAVNO STALNO IDE NAPRIJED!

Ali, rekoh vam, nije ovo priča o Edinu Džeki, jer o njemu je suvišno bilo šta govoriti. Da, iskoristila sam ovu floskulu, jer u našem jeziku trenutno ne postoji nijedna riječ dovoljno dobra da opiše sve što je Edin Džeko.

Čudo za čudom!

Ipak, pored čuda koje se desilo u utorak navečer u Rimu, oko hiljadu kilometara dalje, u Bosni i Hercegovini – onoj državi koja stoji svaki put pored Edinovog imena – dešavalo se drugo čudo.

Naime, konačno je otkriveno: Da bi nama valjao, da bi zaslužio ''aplauz'' i da bismo bili ponosni, moraš  u četvrtfinalu Lige prvaka izbaciti silnu Barcelonu.

Toliko o Barceloni. Toliko o Romi. O nama. O Edinu Džeki.

A mi?! Oni, koje smo  malo više kompetentni - ne jer bolje poznajemo fudbal - nego jer smo u Edina vjerovali oduvijek?! E, nama ne trebaju ova dva gola i izboren penal da znamo da je najbolje što smo imali.

Edine, zabijaj za one koji su se samo i usudili pomisliti da si bilo šta drugo osim – NAJVEĆI!

A nas će isto ovoliko radovati i gol protiv Crotonea ili SPAL-a!

(Amila Alijagić)