U martu 2009. Zidane se vratio u Real Madrid, u početku kao savjetnik predsjednika Pereza. U roku od godinu zamijenio je Jorgea Valdena kao sportskog direktora, stvarajući i održavajući dobar odnos između tadašnjeg trenera Mourinha i Pereza.

''Nakon svega što je proživio, nije mogao ostati daleko od fudbala. Nešto bi mu nedostajalo: pritisak, nervoza prije utakmica. Sve to je mogao dobiti nazad samo kao trener'', rekao je njegov brat Noureddine.

Svakim danom se sve više uključivao u trenersku obuku. A onda kada je Carlo Ancelotti na ljeto 2013. stigao na Bernabeu, Zidane mu je postao pomoćnik. ''To je ono što želim'', kazao je tada Zidane, dodavši da je Ancelotti – njegov bivši trener u Juventusu – bio možda i jedini čovjek u tom trenutku kojem je želio biti pomoćnik. 

''Kada sam prestao igrati, radio sam mnogo toga, viđao mnoge ljude, proučavao fudbal, radio nekoliko poslova, ali na kraju se uvijek vraćaš onome što ti daje najveću energiju i snagu u životu. Da bi bio sretan moraš raditi ono što voliš. A za mene je to fudbal''.

U junu 2014. Zidane je postavljen za trenera Castille. Ili nešto tako. Prema web stranici kluba, Santiago Sanchez je bio glavni trener, a Zidane tehnički direktor, jer je Real imao u vidu da Zidane još nije dovršio UEFA Pro licencu. No svi koji su ikada prisustvovali treningu Castille vidjeli su Zidanea kako govori igračima šta da radi, daje naredbe, pravi izmjene, dok je Sanchez pasivno sjedio na klupi. Jasno se moglo vidjeti ko je 'the boss'.

Iako je u Castilli postajao sve bolji i uspješniji, kada je u januaru 2016. preuzeo  prvi tim Reala, bilo je mnogo kritičara i onih skeptičnih, koji su smatrali da je to Perezov posljednji, očajnički pokušaj da popravi stanje u klubu. A šta sada?! Usudi li se iko išta reći nešto više od dvije godine kasnije, kada ima tri trofeja Lige prvaka?! Usudim ja. Kažem kako je budalasto bilo ne vjerovati u Zinedine Zidanea.

Brza historija!

Sve se dogodilo nekako brzo. Čitava historija jednog sporta je ispisana, čini se, prebrzo. Nakon prvog osvajanja Lige prvaka, pitali su ga da li misli da je najbolji menadžer na svijetu, samo kratko je odgovorio ''NE''. Tada je to zaista zvučalo kao smiješno pitanje. A sad?!



U Lisabonu 2014. bio je Ancelottijev pomoćnik, a tim je vodio 2016. U Milanu, 2017. u Cardiffu, i ove godine u Kijevu. Možda će suludo zvučati, ali 'ispadne' da je Zidane kao menadžer možda čak i uspješniji od Zidanea igrača. Sve to radi nekako tiho. To je oduvijek bio njegov način. Bivši saigrači se jedva mogu sjetiti kada je Zizou pričao, opisujući ga kao sramežljivu osobu, što bi bio možda jedan od razloga zbog čega je njegov uspjeh toliko iznenađujući. Ipak, sramežljivost je bila površna, smirenost je ta koja ga je dovela do svih uspjeha.

Zidane ne govori mnogo, ali kad priča, ljudi ga slušaju – možda upravo jer ne govori često. Oduvijek je bio takav, to je on, to je njegov karakter, a sada kao treneru, to mu je vrlo vjerovatno i svjesna politika: ne komplikuj i ne preopterećuj igrače. Jedan od trenera u njegovom timu je rekao da poruke koje se izražavaju igračima trebaju biti ograničene na ta dva jasna koncepta, u suprotnom – izgubit ćete ih.

Zidane je blizak sa igračima, prilagođen je njihovim stavovima i ima razumijevanja za njihove brige. Daje im dovoljno prostora da budu ono što jesu, da se osjećaju bitnima, ali se zna ko ih vodi. Posebno kada je riječ o Cristianu Ronaldu. Izuzev sir Alex Fergusona, sa Ronaldom se niko nikada nije povezao kao Zizou. Kada su Zidanea pitali ko bi bio zvijezda da igra sa Ronaldom, rekao je: ''Ja bih igrao dosta dobro, ali on bi bio zvijezda. On zabija golove, a to je najteža stvar''. A nakon što je u finalu u Cardiffu Ronaldo zabio dva gola, kazao je: ''Menadžer je bio jako inteligentan''.

Suosjećao je sa igračima i poticao ih, umjesto nametao im svoje. Recimo, Benitez je pokušao zaustaviti Luku Modrića da dodaje passove vanjskom stranom kopačke, Zidane je umjesto toga iskazao svoje divljenje tom Lukinom umijeću, ali ga malo prilagodio, dajući Luki savjete.

''On nam govori šta da radimo u defanzivnom dijelu igre, ali nas potiče da i na terenu, kao i u životu, budemo svoji, da igramo za tim, da damo sve od sebe. Ako vidi da nešto možemo uraditi na terenu, on nam to i kaže. Kakogod da igramo, na poluvremenu nam uvijek kaže da moramo biti agresivniji'', kazao je Luka nakon finala u Cardiffu.

Agresivnost i jeste dio njega. Uvijek je postojala u njemu, čovjeku koji je oduvijek bio tihi autoritet. Ta agresivnost, taj tihi autoritet jednostavno dolazi sa igračem kakav je bio, čovjekom kakav je, a sada i sa tim kakav je trener. Tu je također i osjećaj poštovanja – prema čovjeku koji je javno govorio protiv Marine Le Pen, prema čovjeku kojeg je Jacques Chirac nazvao osobom ''srca i uvjerenja''. Kao fudbaler, ljudi su uvijek govorili da izgleda kao da igra s lakoćom, bez pretjeranog napora. Nije to nikad volio. Vidio je sebe kao takmičara.

''Nisam na terenu da igram. Tamo sam da pobjeđujem''.

Zato i jeste postao trener. Želio je uraditi nešto bitno. Želio je pobjeđivati. Ostaviti potpis.

Kralj odlazaka!

Kraj igračke karijere, bio mu je dramatičan. Posljednje čega se sjećamo na terenu, bila je njegova glava na Materazzijevim prsima. Sada, kao trener, poprilično dramatično je otišao iz Reala. Ili barem neočekivano, ako ne dramatično.

''Ne vidim da i iduće godine mogu nastaviti sa pobjedama. A ja sam pobjednik, mrzim gubiti. Sad kad odlazim, moram reći da je ovo težak trenutak, ali nije ovo tužan dan za mene. Ovo je samo do skorog viđenja, jer ću zauvijek biti negdje u blizini ovog kluba. Nisam se umorio od ovog posla, ali je zaista trenutak sad da odem. Neću voditi sada nekog drugog'', kazao je Zidane na oproštaju od Reala.

I otišao je, samo tako. Otišao je kralj dramatičnih odlazaka. A još nas boli njegova glava koja udara u  Materazzijeva prsa.

(Amila Alijagić)