Ne pobjeđujete ako to ne želite očajnički, ne dobijate velike utakmice ako vam ta pobjeda nije bitna jednako kao zrak koji udišete.

Tu se radi zapravo o lažima i prevarama.

Lažete svom tijelu, pokušavate ga prevariti, dokazujete mu da nije kraj. Lažeš ga da i u 109. minuti utakmice možeš stići do one lopte prije svog protivnika. Najviše od svega lažete nogama da nisu teške, cijelom svom tijelu lažete da ne osjeća bol, disajnim organima skrivate otežano disanje.

I sve to radite potpuno svjesno. To je možda i glavni razlog zašto Hrvatska u nedjelju igra finale Svjetskog prvenstva. Potvrdio je to i engleski selektor Gareth Southgate, koji je Hrvate nazvao ''čvrstim ratnicima'', čije je donošenje pravih odluka u pravim trenucima, napravilo razliku koja je bila potrebna da Hrvatska ode u finale Svjetskog prvenstva.

A kada se pak radi o laganju da možete dalje i da vam nije ništa – dok jedva stojite na nogama, a kamo li trčite – o tome  će vam pričati Zlatko Dalić.

''Ranije sam htio napraviti neke izmjene, jer sam znao da su umorni i ozlijeđeni, ali svaki put kada sam gledao kojeg bih igrača izveo, svaki od njih mi je govorio da se dobro osjeća i da njega ne izvodim. Pa kako sam onda to mogao uraditi?! Kako sam im mogao reći da to što osjećaju nije stvarno'', kazao je Dalić nakon utakmice protiv Engleske.

Vidite?! Lagali su i svog selektora, baš kao i sami sebe. Kako je meč odmicao, izgledalo je kao da igrači jedan drugog hrane energijom, da svoje posljednje atome snage i vjerovanja šire svukud oko sebe.

Vidjeli smo tamo na terenu Domagoja Vidu kako ponosno trči, iako je na ovom Svjetskom prvenstvu jedna od omraženijih osoba, zbog videa u kojem je govorio ''Slava Ukrajini''. Vidjeli smo Rakitića koji se približavao hrvatskim navijačima, mašući rukama, 'tjerajući' ih da prave još više buke, da ih podrže kao nikad dosad. Vidjeli smo i Šimu Vrsaljka kako trči prema kapitenu Modriću, koji je ležao na terenu, samo da ga ohrabri, kaže mu da ustane, da sad mora jače no ikada. Tamo kod aut linije Dalić je ohrabrivao Perišića, koji je maločas napravio neku malu grešku, a zbog koje se ljutio sam na sebe, baš kao malo dijete.

Naravno, postojale su tu i tehničke i taktičke stvari, koje su inače bitne, no u ovoj utakmici su bile prilično jednostavne i skoro pa nebitne.

Nakon što su u prvom poluvremenu primili gol iz prekida (deveti koji je Engleska postigla na taj način, od ukupno 12 koliko su ih dali na ovom Prvenstvu), činilo se kao da igrači Hrvatske samo žele čuti zvižduk za kraj prvog poluvremena, otrčati u svlačionicu i tamo pritisnuti dugme za reset i vraćanje na fabričke postavke. Tako je i bilo. Dalić je na poluvremenu rekao svojim igračima da zaborave sve što je bilo dosad i da smireni izađu na teren, kao da počinju novu utakmicu.

''Rekao sam im da uspore, da ne izgube glavu. Da 'stanu na loptu' i dopuste svojim kvalitetama i timskom duhu da odrade svoje''.

Ono što smo kasnije vidjeli, otišlo je u historiju. Samim ulaskom u finale Svjetskog prvenstva nadmašili su legendarnu generaciju te zemlje, koja je '98. u polufinalu izgubila od Francuske. Da li će ih Luka i društvo 'osvetiti' vidjet ćemo u nedjelju. No, kakogod završilo, historija je ispisana. Pobjedom bi samo otišli u one besmrtne.

Sakupit će dijelove svojih tijela, koje su ostavili po Rusiji, zaboraviti da su odigrali tri produžetka – što bi bila tačno jedna dodatna utakmica – i opet svojim nogama lagati da nisu teške, tijelu da ne osjeća bol, disajnim organima skrivati otežano disanje. Opet će Rakitić dizati atmosferu među navijačima, Vrsaljko trčati prema Luki da ga digne sa terena. Opet će, kako god završilo, pokazati koliko očajnički žele biti prvaci svijeta – svi zajedno, jedan uz drugog. Zato, za koga god ili protiv koga god navijali, počast se uvijek mora odati onom timskom duhu i igranju 'svi za jednog, jedan za sve'.

(Amila Alijagić)