Nekada su naši roditelji i sve one starije generacije, imale nekako bolje heroje, nego mi danas. Nekada se, što kaže Rudan, u udarnom terminu gledala Milena Dravić, a danas se gleda frajer koji crta spolnim organom. Nekada je diva bila – i ostala dakako – Milena Dravić, danas je Ceca. Nekada smo imali Milenu Dravić i Gagu Nikolića, danas imamo Kiju, Slobu i Lunu. Nekada su najveće hollywoodske zvijezde, prve glumačke korake pravili sa herojima naših roditelja i nekog drugog vremena, danas iz realityja odlaze pravo u studio i 'štancaju' pjesmu za pjesmom.

Nekada smo imali Milenu Dravić, sada je više nemamo. Nekada su postojali heroji i dive, sada ih više nema. Nekada su postojali filmski hitovi, sada imamo Parove i Zadrugu.

Nisam pobornik floskula, ali trenutno, u ovom vremenu, mjestu i prostoru, odlično i nekako za dušu smirujuće zvuči kad neko kaže da legende nikada ne umiru i da heroji žive vječno. Smirujuće i duši ti lakše bude kada znaš da još uvijek – a koliko još dugo ne znamo – postoje oni koji će gledati 'Bitku na Neretvi', a ne Zadrugu, 'Prekobrojnu', a ne 'Parove'. Oni kojima je 'Rondo' draži od Marićevih plaćenih i isceniranih intervjua i emisija. Oni kojima 'Happy' nije nimalo sretan izbor.

Zato, kada odlaze heroji nekih ljepših vremena, ne oplakuju se samo oni. Ne tuguje čitava ex-Yu konkretno za Milenom (uostalom mnogi je nisu niti poznavali). Tuguje se, oplakuje i ispraćaju se neka, za mnoge ljepša vremena.

''Ispričala mi je kako joj nije lako živjeti u potkrovlju i kako ona i njezin suprug Dragan Nikolić nisu bili u novom vremenu na “pravoj strani”. Nisu ni mogli biti. Pravi ljudi i ovo smeće koje upravlja našim životima nikad neće naći zajednički jezik'', napisala je u svom oproštaju Vedrana Rudan.

I recite da nije u pravu. Zaista ne ide da kojekakve kije, lune, iphonei, ferrariji, mace i sličan polusvijet, ide zajedno – u bilo kojem smislu i formatu – sa imenom Milene Dravić. Ne ide da jedna filmska diva titra i dodvorava se vučićima, brnabićkama, šešeljima. I ne treba da ide. Pravi ljudi i ovo smeće, zajedno ne mogu. Neka se bolji spasi. Bolji se i spasio. Milena se spasila.

Spasio se i njen Gaga. Sada mogu nastaviti svoju stvarnu, a opet tako filmsku ljubav. Mnogo je patila otkad je on otišao.

"Često sam Milenu sretala dok je Dragan bio živ. Izlazili su, šetali, ponekada išli i do tržnice. Sada je baš i ne viđam'', kazala je Milenina komšinica nedugo nakon Draganove smrti.

''Uvijek su htjeli pomoći onima koji nemaju. Imala sam jednu kolegicu koja nije mogla dijete opremiti za školu. Oni su kupili sve što je bilo potrebno",  govori druga komšinica.

"Rekla bih da dok je on bio živ držao je sve pod kontrolom. Jedno vrijeme se potpuno povukla. Zna ona biti temperamentna, povisiti ton kada je netko isprovocira. Pati za Gagom, ali to čini dostojanstveno".

To je bio Dragan Nikolić. To je bila Milena Dravić.

A o ovima iz ovih vremena čitajte u Informeru, Alo.rs. i sličnim medijima. Čitajte i gledajte kako razapinju jednog Sergeja Trifunovića, samo jer radi ono što bi država trebala da radi. Spašava živote. Gledajte i čitajte kako preko tabloida i žutila najavljuju tužbe. Gledajte, čitajte i pokušajte razumijeti zašto se heroji nekih drugih vremena nikada neće uklopiti sa ovim smećem.

S druge strane, gledajte kako se biva dostojanstven do posljednjeg daha i dana. Pa čak i ako kažu da u smrti nema ništa dostojanstveno, vjerujem da je Milena Dravić razbila i taj mit. Dostojanstveni, oni najveći i kada odlaze, rade to onako kako su navikli cijeli život. Dostojanstveno, dakako.

Spustite zavjese, molim!

(Amila Alijagić)