Ove subotu u 18 sati nezadovoljni građani će se ponovo okupiti na Platou Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Tim povodom, razgovarali smo sa glumcem Branislavom Banetom Trifunovićem, koji je za naš portal ispričao trenutno stanje u Srbiji i šta je ono čemu teže ovi protesti.

''Trenutno ovo izgleda dobro, ima ljudi, reaguju, bit će ih i večeras, bez obzira što snijeg pada već dva dana. Ipak, mislim da je narodu dozlogrdilo i da su riješili da kažu, da se bune i da ne mogu više da slušaju te laže i gluposti. Nadam se da će tako biti i na večerašnjim protestima, odnosno da će ih biti mnogo više nego na prethodnim'', počinje Branislav razgovor za Source.

Kako smo već naveli, na prethodnim protestima je bilo oko 15.000 nezadovoljnih građana, pa smo Baneta pitali da li se počela stvarati određena kritična masa, koja ima potencijal da promijeni stvari i djeluje zaista konkretno.

''Uvijek je bilo u Beogradu neke kritične mase, samo je pitanje koliko je uspavana. Bili su protesti i prije dvije godine, kada je bilo oko 40 – 50 hiljada na ulicama, pa se to razbilo. Uvijek je samo pitanje da li će to da izdrži sve napade spolja, što od ovih ljudi s vlasti, što od spinovanja i raznoraznih utjecaja. Opet smo se okupili, tako da se nadam da će i ovo da preživimo i da će nas biti više. Također se nadam da će da dođe do onog broja, koji zaista jeste kritična masa, recimo 40 – 50 hiljada, jer to je već nešto ozbiljno'', govori nam Branislav.

Jedan i glavni od zahtjeva je bio ''Prestanite da tučete ljude koji misle drugačije'', što znači da je zaista otišlo toliko daleko da se, pored verbalnih napada na neistomišljenike, počinje koristiti i fizičko nasilje.

''Prebili su Borka Stefanovića, zapalili su kuću jednom novinaru iz okoline Beograda, prijetnje su konstantne. Velika je presija, što po mrežama, novinama. Mislim da vlast i svi ljudi koji predstavljaju vlast uopšte se ne trude već godinama da nam to smanje, naprotiv povećavaju taj pritisak. Taj pritisak i to nazivanje izdajnicima, ološima, pozivanje na linč svakog ko misli drugačije, provlači se kroz novine i medije i nekako time izazivaju mržnju kod običnih ljudi. Mi smo bili izdajnici i plaćenici, ovakvi i onakvi kod nekog običnog naroda, koji je loše obaviješten. Mislim da je dosta ove vlasti koja poziva na mržnju. Mislim da je narodu već dosta'', naglašava Branislav.

Ono što, vjerujemo, mnoge zanima je koji su zapravo konačni ciljevi ovih protesta, da li su to možda vanredni izbori, ili je prvenstveno bitno da se trenutni sklone s vlasti. Pored toga, često možemo čuti ''A šta kad odu ovi, ko će doći, svi su već 'isprobani'''. Jedna od teza, također je bila da bi Aleksandar Vučić, takav kakav je, mogao proglasiti vanredno stanje, te tako sebi apsolutno 'odriješiti ruke' i zakonski djelovati van zakona.

''Nema uslova za vanredne izbore, tj. pod ovim njihovim uslovima gdje su oni vlasnici svog medijskog prostora – ja da sam u opoziciji ne bih pristao na to, jer suštinska stvar je da se naprave uslovi da ako ikada bude izbora, odnosno kad budu oni redovni. A ako bude vanrednih Izbora, to će biti jer Vučiću odgovara pod ovim uslovima, a to poziva na veće proteste i više problema. Nadam se da ćemo praviti probleme, to je ono što mene zanima kao građanina, ne kao čovjeka koji je član bilo kakve partije'', objašnjava Branislav, kojem ustvari nije jasno zašto bi se proglašavalo vanredno stanje:

''Za šta može vanredno stanje, zbog snijega ili protesta. A ko će doći poslije njih. Mene ne zanima ko će doći, ne bavim se time. Time smo se bavili šest godina. Da vam kažem, mi smo pojeli gorke pilule s bivšim vlastima, i naravno da se nijedan građanin ove zemlje nije dobro proveo. Ako na ovoj vlasti i ovom čovjeku pokažemo zube, svaka sljedeća vlast, koja god to bila, neće moći ovo da radi – to je osnovna stvar. Da dozvolite ljudima i strankama da budu smjenjivi, a ovaj čovjek ne želi da bude smijenjen, niti ima namjeru da odstupi. To je suština, a ko će doći, baš me ne zanima, niti agitujem za bilo koga'', kaže naš sagovornik.

Mediji u Srbiji su većinom naklonjenim vladajućim strukturama, dok se u istim tim medijima na neistomišljenike baca drvlje i kamenje, naziva ih se izdajnicima, plaćenicima, ološima, narkomanima, ili kako je urednica Studija B rekla za Sergeja Trifunovića ''propali narkoman''.  Zanimalo nam je da li u Srbiji postoji uopšte ijedan potpuno neovisan medij, kojem bi narod mogao vjerovati, te čije izvještavanje nije pod utjecajem vlasti.

''Nema puno medija objektivnih, sve televizije su njegove, osim možda novina 'Danas', koje i nisu toliko tiražne, odnosno najmanje su tiražne od svih tih novina. Tu je još i N1. A u ostalim medijima sporadično s nekim greškama se zna desiti, gdje se provuče ponešto, eto čisto samo da kažu kao da ima neke slobode govora. Vi na javnom servisu niste čuli nikog iz opozicije mjesecima. Ako neko dođe, s njima u studiju sjede još troje, četvero iz vlasti, koji urlaju, deru se, vrište da ništa ne može da se čuje. To je ta klika koja ni u Skupštini, niti bilo gdje drugo ne dozvoljava da se govori i govore svi u glas. Ne postoji u tom smislu nikakva sloboda medija'', objašnjava Bane.

S obzirom da su mnogi neistomišljenici na meti napada, kako verbalnih, tako i fizičkih, ko zna na šta su sve spremni i koji je onaj krajnji korak do kojeg bi krenuli, ukoliko bi to njima išlo u prilog. Branislav, također, ne zna koliko daleko to može otići.

''Znali smo da sve može ovako nekako, nismo baš mislili da je to baš ova količina svega toga. Kad se digne ta količina mržnje, kada prema nekome uperiš toliku količinu mržnje, ne znaš šta može da se desi. Niko od nas ne zna šta može da nam se desi na ulici, ali kako da vam kažem, ova vlast bi najviše voljela kada bi se svi plašili i ne bi niko govorio. Mislim da što više mi govorimo, neki drugi ljudi se više oslobađaju i to je cijela poenta. Svaki početak diktatorskog režima je da ostvari strah. Tako da je ovo borba protiv ostvarivanja diktatorskog režima, koji se, čini mi se, pravi'', zaključio je Branislav Bane Trifunović, koji je zajedno sa svojim bratom vrlo 'glasan' i istrajan u namjeri da promijene nešto u svojoj zemlji, ma koliku cijenu plaćali. I na tome im svi možemo i moramo čestitati – jer ne moraju. Ali žele!

(Amila Alijagić)