Njegova životna priča je… Neopisiva, nama običnim smrtnicima.

Branko je 1942. iz Čakovca s majkom Vilmom deportovan u Auschwitz, dok mu je otac bio poslan na prisilni rad u Mađarsku. Branko Lustig tada je imao samo 10 godina.

Pričao je kako mu je majka spasila život, tako što je Nijemcima slagala da ima 16 godina, pa je poslan na rad u rudnik uglja, umjesto u plinsku komoru. Kada ga je jedne prilike jedan SS-ovac u logoru poćeo tući vjerovatno s namjerom da ga ubije, dječak se rasplakao, a oficir ga je pitao čiji je. Saznavši da je, s utetoviranim brojem A 3317 sin Mirka Lustiga, nekada natkonobara u osječkoj kafani Central, oficir se sjetio kako je njegovom ocu taj konobar znao davati piće na veresiju.

Otac mu, ipak, nije preživio. Strijeljan je pred sam kraj rata, 15. marta 1945. Baka mu je također ubijena u plinskoj komori, a i većina članova porodice je nestala u koncentracijskim logorima diljem Evrope. S majkom se pak Branko Lustig sastao s 13 godina, u logoru Bergen-Belsen, gdje je dospio s Nijemcima u povlačenju. Na dan oslobođenja imao je samo 30 kilograma.

‘'Auschwitz je bio moj prvi i tada jedini pogled na svijet. U Auschwitzu je uvijek bilo hladno i vlažno, ljudi su pred mojim očima svakodnevno umirali ostavljajući meni, djetetu, zavjet da jednog dana ispričam svijetu kako su ubijani'’, rekao je Lustig prije nekoliko godina na Maršu živih u Auschwitzu.

Ipak, kako kaže, broj na ruci nikada nije želio maknuti.

‘’Broj je još na mojoj ruci i nikad ga nisam poželio maknuti, a more imam posljednjih desetak godina. Supruga mi kaže da u snu plačem i vičem, ali kad se probudim, ne sjećam se što sam sanjao. Samo ponekad osjetim strah.’’

Sve što je preživio, Lustig je pretočio u jedan od najboljih filmova svih vremena ‘’Schindlerova lista’’, koju je radio Steven Spielberg. A za to je dobio i Oscara

''Došao sam u njegovu kancelariju, predstavio se, ali uspio sam doći samo do njegove sekretarice Ketty Kennedy, koja mi je rekla da ostavim broj telefona pa će mi se javiti ako me budu trebali. Javili su se nakon dvije i po godine. U to sam vrijeme radio na filmu 'Intruders' (1992.), o malim zelenima koji dolaze na zemlju i kradu ljude, ali zbog problema sa srcem morao sam na operaciju. Zazvonio je telefon, javila se moja supruga, i doviknula mi da me trebaju iz kancelarije Stevena Spielberga. Ovaj se put javio njegov direktor Jerry Mulen i pozvao me na ručak. Vozač me morao odvesti do restorana jer još nisam mogao sam voziti. Nakon ručka dao mi je scenarij za 'Schindlerovu listu'. Kad sam je pročitao, bio sam pozvan na razgovor sa Spielbergom, ali uz upozorenje da budem kratak, da za mene ima samo pet minuta, jer mora na neki ručak. Čekao sam ga ni sam ne znam koliko i kad sam već mislio da nemam sreće i da je otišao na taj ručak, otvorila su se vrata. Dobacio mi je da budem kratak. Ali ostali smo razgovarati sat i po. Sve me ispitao o danima u logoru, na kraju smo zajedno otpjevali mađarsku pjesmu 'Tužna je nedjelja', a kad sam odlazio, poljubio mi je logoraški broj i rekao da ću biti njegov producent. Sutradan sam već imao svoju kancelariju, dobio sam i ugovor i počeo raditi kao producent'', ispričao je Lustig u intervjuu za Gloriju prije deset godina.

Snimanje filma za Lustiga nije bilo nimalo jednostavno. Kada je došao na lokaciju, sjećanja su počela navirati.

''Samo u sceni kad su djecu tjerali na kamione. Tada sam dobio živčani slom i nisam se mogao smiriti. Spielberg mi je prišao, zagrlio me, pitao želim li kući, ali nastavio sam raditi. Ja sam, pak, tješio Liama Neesona u jednoj drugoj sceni, a snimanje smo prekinuli na dan samo zbog jedne izraelske glumice koja se nije mogla suočiti sa scenom u kojoj žene odvode pod tuš, ali ne znaju da će iz tuša umjesto vode početi izlaziti plin.''

Preko Spielberga, Lustig se povezao i sa Ridleyjem Scottom te počeo saradnju za ''Gladijatora''. Tada je dobio svog drugog Oscara, a pored toga sarađivali su i na filmovima ''Hannibal'', ''Kraljevstvo nebesko'', ''Dobra godina'', te ''Pad crnog jastreba.

Surađivao je s mnogim poznatim hollywoodskim zvijezdama. Govorio je kako je Orlando Bloom predivan čovjek i fenomenalan prijatelj, a Russell Crowe, s kojim je radio na 'Gladijatoru', zove ga Papa. Ipak, isticao je kako sa Clooneyem nije u dobrim odnosima i da ne razgovaraju već 12 godina.

''S njim ne razgovaram već 12 godina, od snimanja “Mirotvorca”. Bio je lijen, nije znao tekst, unatoč mojoj zabrani za vrijeme snimanja igrao je košarku i posvađali smo se. Profesionalac se tako ne smije ponašati, jer ako se njemu nešto dogodi, dovodi u pitanje cijeli projekt. Na sreću, naše je snimanje prošlo u redu, ali u “Batmanu” je slomio ruku igrajući košarku'', govorio je Lustig.

O Lustigovom životu, njegovim postignućima može se pisati i pričati danima, posebno jer takvih osoba, složit ćete se, u regiji i nema. Ipak, ako mene pitate, sve o njemu, najbolje je napisao kolega Almir Panjeta, koji je imao posebnu čast da na SFF-u 2008. radi intervju s Brankom Lustigom:

''Pratio SFF 2008., i odem pogledati spisak gostiju da vidim ima li koga zanimljivog za intervju, i vidim piše - Branko Lustig. Pitam - Je li ovo fkt Branko Lustig u Sarajevu?! Kažu jeste. Napišem zahtjev, i brzo me zovu, kažu - imaš ti i tražili su s TV Slovenije termin. Dođem u dogovoreno vrijeme, čovjek mirno sjedi, kaže uživao u šetnji Sarajevom niko ga ne zaustavlja, a ima dva Oscara za "Schindlerovu listu" i "Gladijatora"...

Čuo sam da je ters, sam mi je ispričao kako je Clooneyu kad se nešto kofrčio na setu nazvao agenta i rek'o "Vodi mi ovog odavde", nekoliko dana poslije gledao sam ga kako na predavanju studentima, objašnjavajući kako je pravio silver efekat na Schindleru, govori kako je HD sranje i da on vjeruje samo u traku, ali tokom intervjua nakon nekoliko pitanja odavao mi je utisak smirenog čovjeka.

Pričao mi je kako su ga našli polumrtvog u logoru, bio je u Auswitzu i Bergen Belsenu u kojem je u baraci do njegove umrla Ana Frank, pokazao mi broj iz logora koji mu je ostao tetoviran na ruci, i ostavio je snažan utisak na mene.

Bilo je to prije 11 godina, uradio sam masu intervjua otad, ne sjećam se ni svega što mi je govorio dok ponovo ne pročitam, ali se nekako sjećam te atmosfere, smirenosti i skromnosti lika pred kojim je i u to doba drhtalo pola Hollywooda.

Pričao mi je i o nekom upornom mladiću iz Sarajeva koji ga je satima čekao pred hotelom kako bi mu dao scenarij na čitanje i kazao kako bi moglo biti nešto od toga, te o memoarima koje je završavao...

Branko Lustig umro je sinoć u Zagrebu. Nadam se da će neko snimiti film po njegovim memoarima'', napisao je Panjeta na Facebook profilu.

Zbogom i počivao u miru!

(Amila Alijagić)