Deklaraciju su danas u Media centru u Sarajevu predstavili Vladimir Arsenijević iz Udruženja Krokodil, književnica Ivana Bodrožić, pisac i novinar Balša Brković, direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević, profesor Enver Kazaz.

Deklaracija o zajedničkom jeziku neće se baviti pitanjem naziva jezika, neće zagovarati jezičku anarhiju, ali će raditi na liberalizaciji  jezika i na taj način i protiv jezičkog i lingvističkog nacizma moglo se između ostalog čuti.

Vladimir Arsenijević rekao je da je u prvih dvadeset sati nakon što je Deklaracija data na uvid javosti istu potpisalo 2.000 potpisnika.

Kazao je da je inicijativa za Deklaraciju došla od mladih ljudi iz Sarajeva, naglasivši  da je očigledno pitanje jezika važno pitanje u regionu.

Ivana Bodrožić, književnica iz Hrvatske, istakla je da iza ljudi okupljenih oko Deklaracije ne stoje institucije, političke partije, finansijska podrška.  Podsjetila je da se ova deklaracija ne razlikuje od Deklaracije iz 1967. godine koja se borila protiv jezičkog unitarizma, tj. protiv toga da postoji jedan jezik koji je glavni i da svako od nas može jezik zvati imenom koji želi. Radi se o tome da postoje četiri standardne varijante  jezika i da se u svakoj državi jezik imenuje onako kako se želi imenovati.

Bodrožić je podsjetila da što se tiče lingvističke strane pitanje zajedničkog jezika  je stručna činjenica  jer ako se govornici jezika u 75 posto međusobno razumiju znači da se radi o jednoj  lingvističkoj osnovi.

Istakla je da niko ne želi nikome ništa uskratiti, niko ne želi ništa zabraniti.

- Nakon rata jezik kojim smo govorili se naprosto raspao, slomio. I mi smo svi bili prisiljeni izuzetno početi paziti kako govorimo, paziti i da budemo čisti - rekla je Bodrožić.

Također je dodala da čišćenje i sakaćenje jezika direktno utiče na strukturu misaonih i emotivnih svjetova.

- Često pitaju koji je cilj i šta hoćemo. Mi ne želimo rušiti ustav, ne želimo represivno uvoditi bilo kome da bilo šta mora. Mi želimo senzilibirati javnost da postoje drugi modeli shvaćanja jezika, da jezik nije istovjetan s narodom, da narod može biti samostalan, da država može biti suverena, ali dopustite tom narodu da priča kako želi - kazala je Bodrožić  i istakla da se ovim ne zagovara jezička anarhija te da postoje standardne varijante i da tako treba ostati.

- Mi ne tražimo zajedničko ime jeziku. Mi ne želimo jezik nazvati jugoslavenskim, balkanskim. Mi zagovaramo to da svako imenuje svoju varijantu jezika kako želi - dodala je Bodrožić.

Književnik iz Crne Gore Balša Brković smatra da je bitno govoriti o zajedničkom jeziku jer on delegitimiše nacionalizme, zaustavlja proces jezičkog inžinjeringa, a također je važan i za opadanje tenzija.

Enver Kazaz osvrnuo se na postojanje jezičkog i lingvističkog nacizma, kojemu su prije svih na udaru djeca, koja su izložena ideologijama. Istakao je da je između ostalog cilj i liberalizacija jezika.

DEKLARACIJA

Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.

Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiriju naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika. Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiriju standardnih varijanti dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno autocenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Mi, potpisnici ove deklaracije, smatramo da činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;  svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika; sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;  policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;  činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi; između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova deklaracija biti objavljena i korištena; standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Stoga, mi, potpisnici ove deklaracije, pozivamo na  ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;  zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;  prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;   izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja; slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;    jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;  slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;   i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.

(FENA/Merima Druškić)