Vojno-politički analitičar u razgovoru za Fenu pojašnjava da su, za razliku od primjera iz zemalja Evropske unije, gdje su žene uglavnom odlazile na strana ratišta da budu ratnice, iz Bosne i Hercegovine odlazile kao podrška muževima, što se podrazumijevalo kao njihova obaveza.

- Otuda i činjenica da nijedna od 20 žena koje su se vratile u BiH nije procesuirana. Istraživanja pokazuju samo jedan slučaj da je žena iz BiH uzela učešće u borbenim dejstvima, ali se ona nije ni vratila - naveo je.

Prema podacima kojima on raspolaže, odlasci iz BiH na ratišta u Siriji i Iraku posljednji put su zabilježeni 2015. godine, a radi se o ukupnoj brojci od 330 građana BiH, od kojih je 61 žena i 81 dijete. 

Kao najozbiljniju posljedicu odlaska žena iz BiH na strana ratišta, kada odlaze kao podrška svojim bračnim drugovima, Višća je izdvojio stanje u kojem te žene budu kad im muževi poginu na ratištu.

- Tada su one prepuštene same sebi, torturi muževih saboraca da se moraju udati i da se ne mogu vratiti u BiH jer ne mogu putovati same, a pritom su ostale i bez putnih isprava. Mnoge od žena, razočarane stanjem i položajem u takozvanoj Islamskoj državi, pokušavaju pobjeći, vratiti se u svoju zemlju, a u tom nastojanju izgube i život - naglasio je.

S tim u vezi, ističe da, nažalost, nema organiziranog pristupa pružanju pomoći, resocijalizaciji i rehabilitaciji žena povratnica s ratnih žarišta.

Ovaj vojno-politički analitičar ukazao je na bitnu činjenicu, a to je da se uloga žena, osim što mogu biti učesnice u terorističkim aktima ili aktima nasilnog ekstremizma, ne svodi samo na to, već da žene mogu učestvovati u prevenciji ili procesima deradikalizacije i resocijalizacije osoba koje se vraćaju s ratišta.

Naime, on napominje da je porodica ta koja prva primijeti promjenu ponašanja i vrijednosnog sistema djeteta, ali da je i posljednja koja to hoće priznati. Majka je najčešće posljednji kanal komunikacije s djetetom koje je krenulo stranputicom te, u tom smislu, Višća navodi tri načina kvalitetnog angažiranja žene.

- Prvi je uključiti ih u programe jačanja svijesti o pogubnosti radikalizma, nasilnog ekstremizma i terorizma te dizajnirati programe za majke s ciljem jačanja njihove sposobnosti da prepoznaju zainteresiranost ili uključenost djeteta u ekstremističke grupe. Osim toga, majke se mogu obučiti kako da ometaju procese radikalizacije i regrutacije - pojasnio je.  

Drugi način je, kaže, reintegracija i rehabilitacija u kojoj se mogu angažirati supruge povratnika s ratišta, dok treći način angažiranja žena podrazumijeva da svi programi borbe protiv terorizma uvažavaju specifične aspekate rodnih pitanja.

- To podrazumijeva izgradnju sposobnosti sigurnosnog sektora, civilnog društva i lokalne zajednice da rade zajednički, zatim ciljane programe u školama, univerzitetima, udruženjima mladih, sportskim klubovima, vjerskim zajednicama i crkvama, zatvorima, izbjegličkim centrima ili na internetu. Osim toga, bitno je i ne izostaviti žene iz kampanje javnog informiranja - obrazložio je.

Višća upozorava da u našem društvu postoje predrasude u vezi toga koliko žena može učiniti prilikom prevencije radikalizacije, a jedna od njih je ta da je žena nemoćna da omete proces radikalizacije muža ili sina.

- Naprotiv, žena može biti presudna u tome da njen muž ili sin odustanu od radikalizacije i eventualnog odlaska na ratište. U tom smislu postoji ozbiljna potreba da se u programe prevencije uključe žene - tvrdi ovaj stručnjak za vojno-politička pitanja.

Također, on smatra da postoji mnogo prostora za preventivne programe usmjerene na jačanje mentalne, intelektualne i društvene sposobnosti građana da se odupru radikalizaciji.

Po njegovom mišljenju, usvajanje Srategije BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma ohrabrilo je lokalne zajednice da glasnije progovore o terorizmu i organizovanije pristupe jačanju svijesti svih o pogubnosti radikalizacije i nasilnog ekstremizma koji vode ka terorizmu.

Na kraju razgovora zaključio je da se o terorizmu ne govori dovoljno, i to ne samo u BiH, već uopće, kao niti o njegovoj pogubnosti po demokratsko društvo i zajednicu. Ta činjenica je, kako je rekao, slika i prilika stanja svijesti društva.

(Fena/Alen Avdić)