Pivčić je, nažalost, samo jedan među hiljadama primjera onih koje se naša zemlja odrekla, a prigrlila Njemačka. Ova hrabra žena otvoreno je i bez zadrške pristala na razgovor za Oslobođenje, u kojem je opisala turobnu bh. zbilju koju je osjetila na sopstvenoj koži. Rođena je u Livnu, gdje je prije dvije decenije završila medicinsku školu odličnim uspjehom. Za sve to vrijeme radila je samo godinu u struci.


Kako dalje?

- Prvih šest mjeseci radnog staža stekla sam kao pripravnik 2002. godine u Županijskoj bolnici u Livnu. Bezuspješno sam pokušavala doći do posla u struci, kako u Livnu, tako i u Sarajevu, gdje sam živjela sa porodicom. Aplicirala sam na bezbroj konkursa. Samo sam jednom dobila odgovor i bio je negativan. Tek 2010. godine ukazala mi se prilika da opet u Livnu dobijem posao. Raspisan je konkurs za šest medicinskih sestara na pola godine. Aplicirala sam i na veliko iznenađenje primljena sam. Preselila sam sa kćerkom u Livno kod roditelja i počela raditi. Radila sam predano. Međutim, nikada neću zaboraviti dan kada sam dobila rješenje da moj ugovor završava, bez produženja, sa tugom se prisjeća Pivčić.


Ogorčenje je bilo tim veće nakon saznanja da je pet njenih kolegica ostalo raditi.

- Od nas šest koje smo tada primljene, samo nas dvije smo redovno završile školu. Ostale su imale diplome vanredno završenih škola. Plačući, držeći to rješenje u rukama, nisam znala kako dalje. Glavna sestra odjela na kojem sam radila drsko mi je predložila da se vratim u Sarajevo, jer “tamo su moji i šanse za zaposlenje veće”, aludirajući na nacionalnu pripadnost. Da apsurd bude veći, ta sestra je u toku rata iz Sarajeva došla u Livno, dobila posao i tu ostala. Kada sam joj rekla da ona ide u Sarajevo, jer je to njen grad a da ja ostanem u svome, prosiktala je da je problem u tome što sam ja osoba sa oštećenim sluhom i što imam slušni aparat pa nisam sposobna raditi kao medicinska sestra, priča nam Pivčić.


Zbog svega toga vraća se u Sarajevo sa kćerkicom i narednih sedam godina traži posao, ali uzalud. Ne želeći dalje trošiti najbolje godine svog života, kako nam je kazala, 2016. počela je razmišljati o odlasku u Njemačku.

- Imala sam podršku porodice i prijatelja. Međutim, miješali su se osjećaji straha od nepoznatoga. Nisam mogla da zamislim trenutak razdvajanja od kćerke. Učila sam jezik, pripremala dokumentaciju i početkom 2017. godine turistički dolazim kod prijateljice u Rossdorf, nedaleko od Frankfurta. Aplicirala sam na 52 mjesta, a 49 odgovora je bilo pozitivno. Odabrala sam veliku firmu BHZ u Rossdorfu, sektor ambulantne njege. Od prvog susreta sa direktoricom Danielom Rothstein znala sam da je to - to. Objasnila sam joj koje uslove moram zadovoljavati da bih dobila vizu i radnu dozvolu. Saslušala me i rekla da neće biti problema ako prođem probni rad. Već četvrti dan me pozvala na razgovor, što je značilo da sam dobila posao. Dala mi je ugovor i rekla da se vratim u BiH čekati termin u Ambasadi, a da će ona čekati koliko god bude potrebno, kaže Pivčić.


Podrška kolega

Potom je za nju uslijedio bolniji dio priče, rastanak od kćerke. Trebalo je spakovati život i uspomene u samo dva kofera.
Preporučujemo Priče doktora koji su napustili BiH: Na kraju rekoh sam sebi, uzet ćeš život u svoje ruke
- U avgustu 2017. dobijam vizu. Početkom septembra dolazim u Njemačku, u stan koji je direktorica unajmila za mene. Lagala bih kad bih rekla da je bilo lako i jednostavno. Međutim, radne kolege i nadređeni činili su sve da mi te dane olakšaju. Nakon pola godine i moja kćerka je dobila vizu i došla ovamo. Nakon skoro dvije godine boravka u Njemačkoj mogu samo reći da žalim što nisam došla ranije. Ovdje vas niko neće pitati za vjeru, naciju i političko opredjeljenje. Uz želju i iskrenu predanost ovom poslu, rezultati neće izostati, zaključuje na kraju razgovora Pivčić, piše Oslobođenje.


(Admir Oručević)