Svakoga je dočekala raširenih ruku. Sretna. Oči joj pune suza. Radosnica. Pokazuje slike sinova, kćeri, unučadi.

Javila mi je ova moja kćerka iz Srebrenika da je gotovo. Nazvala me i rekla mi da se sad pripazim i da je Sud presudio da se to u roku od tri mjeseca skloni. Kako će, šta će, ja sad to ne znam – počinje svoju priču starica čelične volje i bosanskog inata, piše “Hayat“.

Kaže da je na svakoj sedždi molila dragog Boga da usliši njene dove.

Ima Boga, bolan. Ima! Ja se 20 godina borim, ali ne protiv crkve, nego protiv sile – govori Fata držeći se za glavu: “Šećer mi skače“.

Pravoslavna crkva sagrađena je na imovini nane Fate koju je ona sa svojom porodicom, kao i hiljade drugih Bošnjaka, bila primorana napustiti.

Dok razgovaramo s njom, pokazuje slike svoje djece. Kaže, njih je sila i nepravda otjerala po svijetu, a mnoga tuđa djeca završila su u grobu.

Što će im crkva? Što će i džamija? Bolje je da su napravili neku fabriku. Crkva ovdje ne igra uloge Božijoj sudbini. Ali, da su napravili fabriku i zaposlili deset ljudi, ja riječ ne bih progovorila. Ma, ja sam Mustafi Ceriću rekla: Da si ti napravio džamiju, ja bih je uklonila. Ovo nije crkva! Klati, ubijati, natjerati djecu, tući ženu i onda napraviš crkvu! Ma, kome si je pravio, u ime čega – razborito konstatira bosanska heroina.

Tužbu je podnijelo 14 članova porodice rođenih između 1942. i 1982. godine, a koji sada žive u Konjević-Polju i Srebreniku. Fatin suprug ubijen je u genocidu u Srebrenici.

Samo ga ovako izdvojiše od mene i gotovo. Ubijen je. E, šta sam za ovih 20 godina svega prodeverala… i njihovih i naših pasjaluka – sjeća se nana posljednjih 20 godina.


(Admir Oručević)