Slobodanka Jelisavac je ispričala kako su njeni roditelji Nikola i Boja Budimir živjeli u selu Potkalinje na području Bosanske Krupe. Rekla je kako su mještani sela počeli bježati polovinom septembra 1995. kada je krenula Armija Bosne i Hercegovine (ABiH), a da su njeni roditelji ostali kući jer su bili stari i vjerovali da ih niko neće dirati, što joj je, objasnila je, rekao rođak koji je došao po njih.

Njhov nestanak je, kako je ispričala, prijavila Crvenom krstu u Banjoj Luci, nakon što ih nije pronašla u kasarni Kozara gdje su stigle izbjeglice.

- U januaru 1996. sam smogla snage i s dva brata otišla do kuće, bila je bila devastirana. Ušli smo u hodnik. Meci su bili u zidovima, a na podu se skorila lokva krvi - rekla je svjedokinja.

Kasnije je pored kuće jedan komšija pronašao lobanju i nekoliko kostiju, te zakopao s njenim bratom u jednu posudu o čemu je obavijestio Crveni krst, ispričala je svjedokinja. Na osnovu posmrtnih ostataka DNK analizom utvrdili da je lobanja pripadala ocu, a kosti majci, koji su kasnije sahranjeni na groblju u selu.

Za svog svekra Gavru Jelisavca, svjedokinja je čula da je zaklan kada je sišao u Japru i da joj je to ispričala svekrva Savka.

Na pitanje odbrane Atifa Dudakovića da li je nešto poduzela i tražila istragu od lokalnih vlasti, svjedokinja je objasnila da je sve prijavila u Banjoj Luci, te da su pripadnici policije dolazili kada je pronađena lobanja. Tokom unakrsnog ispitivanja svjedokinja je rekla kako ne zna njihovu sudbinu, ali da pretpostavlja.

Svjedokinja Radojka Čubra je ispričala kako je njena majka živjela u selu Majkić Japra, da je bila stara i teško se kretala, ali dobrog zdravlja. Na pitanje tužiteljice Marijane Čobović o dešavanjima u septembru 1995, svjedokinja je rekla kako su mještani krenuli bježati od naleta vojske, a da je njena majka ostala kući, jer je živjela blizu rijeke i teško joj se bilo kretati.

- Ona nije došla s izbjeglicama u Prijedor, tražila sam je. Poslije sam od Miće Bundala saznala da je ona jednom rođaku rekla: "Nemam potrebe bježati, valjda mi niko neće ništa". Ona je preživjela Drugi svjetski rat, dvije godine je bila u Njemačkoj u logorima - rekla je Čubra.

Svjedokinja je rekla kako je jedan svjedok pronašao komad lobanje blizu kuće i dodala kako ga nikada nisu preuzeli jer su tražili da se nađu i ostali posmrtni ostaci. Nije znala odgovoriti na pitanje Dudakovićev odbrane kako je njena majka umrla.

Tokom unakrsnog ispitivanja je rekla da je kuća njene majke 1996. godine, kada je dolazio njen brat, bila ispreturana, ali u dobrom stanju, te je bila spremna zimnica. Rekla je kako je ona dolazila 2001. godine kada je kuća bila devastirana, kao i da su ostale kuće bile zapaljene.

Za zločine na području Bosanskog Petrovca, Ključa, Bosanske Krupe i Sanskog Mosta, uključujući ubistva više od 300 osoba, progone i uništenje vjerskih objekata, sudi se bivšem komandantu i pripadnicima Petog korpusa Armije BiH – Atifu Dudakoviću, Sanelu Šabiću, Ibrahimu Šiljediću, Safetu Salihagiću, Adisu Zjakiću, Redžepu Zlojiću, Samiru Solakoviću, Fatmiru Muratoviću, Muharemu Aleševiću, Huseinu Balagiću, Edinu Domazetu, Ejubu Koženjiću, Ibrahimu Nadareviću i Saidu Mujiću.

Svjedok Ranko Lešić je rekao kako je bio pripadnik 11. krupske brigade Vojske Republike Srpske i da su u sepembru 1995. dobili naredbu za prodoru u  dijelove Sanskog Mosta, odakle se povukla Armija BiH. Ispričao je kako su išli prema Hadrovačkoj crkvi, te da su na putu ispred jedne kuće zatekli baku u crnini.

- Došla su trojica vojnika, nije znala koja vojska. Jedan od njih je nakon svađe s njenim mužem njega upucao na vratima. Ona ga je iz hodnika sklonila ispod sećije u sobu - rekao je svjedok šta im prepričala baka koju su zatekli, navodeći kako je riječ o Milki i Peri Stojanoviću. U nastavku svjedočenja je rekao kako je tijelo sahranjeno u mjesnom groblju.

Suđenje se nastavlja 20. maja, piše Detektor.