Tekst prenosimo u cijelosti:

Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, multiplikativno je interesantno. Interesantno je zbog znamenitosti, zbog svoje historije i geografije i dakako, a možda i najviše po tome, zbog ljudi koji ovdje žive. Zbog ovdašnjeg čovjeka, a, podsjetimo se, čovjek je u svakom smislu, u filozofskom, političkom, naravno i u vjerskom, centralna figura ili krunska vrijednost.

Ako izgubimo čovjeka, izgubili smo sve. Ako ga, pak, dobijemo, dobili smo sve. Opet, govorio je Staljin, ako “nema ljudi – nema problema”!

Jamačno, može se primijetiti, naš je grad pun stranaca, uglavnom turista, ali nemalo i špijuna, misionara i sami Bog zna koga i čega više. A taj čovjek, o kojem smo govorili na početku, kao krunska vrijednost, on je uglavnom u ekspanziji, prema Evropi.

Ali, grad je pun ljudi i stranaca u značajnoj mjeri. Svakoga dana, u našim gradskim džamijama, bilježimo posjetu i dolazak turista, barem tako izgledaju, a šta su, zapravo, opet, Bog zna. Naučili smo na kršćanske misionare, na Jehovine svjedoke, koji su kucali na vrata naših kuća, dijelili nam letke, brošure, a u posljednje vrijeme, svjedoče ljudi, dijeli se i mehanizacija za obradu zemlje. Sve pod plaštom vjere. Naučili smo na ove kršćanske, s njima živimo, ali, za ne povjerovati, u našem gradu u većem broju djeluju i budistički svećenici, kao misionari.

Bahnuli su mi prije dvije godine u džamiju, u sred bosanske zime, dva starija budistička svećenika, kažu da su došli iz Južne Koreje, bili su u onom svom prepoznatljivom habitu, s papučama na nogama, ušli su u džamiju tiho i skrušeno, nakratko smo porazgovarali.

Nekako, bilo mi ih je žao, toliku razdaljinu prešli, u papučama. Kod nas više u papučama jedva ispred kuće insan izađe. A ovi s kraja svijeta došli, u po zime, u poznim godinama. Dakle, nije pitanje “može li se”, nego “hoće li se”.

I, tako, nisam ih više viđao do jučer, kako u većem broju “krstare” sarajevskim ulicama. Čekao sam semafor na Skenderiji, jučer ujutro, kad sam vidio kako trotoarom ide jedan sredovjekovni budistički svećenik.

Pomislio sam naivno, evo ih opet kao turisti. Kad će u svega nekoliko trenutaka, ispred njega, pojaviti se jedan par, vodili su se za ruke. Stao je ispred njih i momka je odmah uzeo za ruku i krajnje vješto na ruku mu je stavio malu budističku krunicu. Onda je uzeo djevojku za ruku i isto to uradio. Brzo i spretno. Onda je nju držao za ruku i objašnjavao im da je to za sreću, mir i spas.

Brzo sam izvadio telefon i napravio par snimaka. Onda sam objavio na Facebook-u sliku uz popratni tekst, kazavši poštovanim (virtualnim i stvarnim) džematlijama da ako ih ovako zaustave da kažu da su muslimani, neka im pokažu kur’ansku aplikaciju na telefonu ili neka im prouče nešto, neka znaju ti misionari da mi imamo ono što nam donosi istinsku sreću i siguran spas, a to je naša lijepa vjera i njene vrijednosti.

Ljudi su se počeli javljati, sa svojim svjedočenjima, kako ih je došlo u povećem broju u naš grad, kako su pomalo i agresivni ako ih se odbije i kaže im da nas to ne zanima i da smo mi muslimani.

Valjda su naučili da budu brutalni prema muslimanima, jer nemoguće je da ne znaju šta budistička većina radi musimanskoj manjini u Mijanmaru i o genocidu koji provode. I ne samo u Mijanmaru, nego svuda na Istoku gdje žive s muslimanima – ugnjetavaju ih i sataniziraju.

Ovo je naravno alarm i za državne institucije da reagiraju i povedu računa sa sigurnosne strane ko sve dolazi u grad. Također, i mi u Islamskoj zajednici moramo biti spremni i znati sačuvati džemat od svih ovih “misionara” i “napadača”.

A, Bog zna, možda ih baš neko i zove da ovdje dođu i (od)rade posao, piše Muhamed ef. Velić za Preporod.info.