Nikada nisu imali svoj dom, 20 godina živjeli su uglavnom u porušenim i napuštenim objektima. Posljednji takav nalazio se u naselju Otoka i morali su ga napustiti jer je objekat u međuvremenu srušen.

– Tražili smo pomoć, ali niko nam nije želio pomoći. Tako je to 20 godina išlo od ruševine do ruševine i sada smo stigli do šatora. Objekat na Otoci u kojem smo živjeli svakako je bio ruševan, pa smo supruga i ja namjestili jednu sobu. Općina, ili ne znam ko je, ali, došli su sa policijom, nisu se htjeli predstaviti, i to su porušili. Rekli su nam da do devet sati možemo izaći. Nismo ništa uspjeli uzeti – kaže za Faktor Bajramović.

Sin ima sedam godina, zbog iznimno hladnih noći dobio je upalu pluća, kao i Benjaminova supruga.

– Od doktora lijekove ne možemo dobiti, ali imamo jednog prijatelja koji nam pomaže. Dobili su lijekove zahvaljujući njemu. Imaju za kašalj i temperaturu. Mi se vodimo na mostarski kanton (HNK) na adresu koja ne postoji. Sin ne ide u školu. Išli smo i molili direktora da ga primi, međutim, čovjek kaže bez prijave i dokumenata, kaže ja na svoju odgovornost ne mogu ništa – priča Bajramović.

Bajramović kaže i da je bio borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.

– Zadnja naša prijava vodi se na Mostar i kada sam išao u Ministarstvo za boračka pitanja, rekli su mi da tek kada napunim 53 godine da mogu nešto ostvariti. Takav je zakon kod njih u Hercegovini. Unazad 20 godina mi živimo u Sarajevu. U Mostaru smo bili dok nam dijete nije udarilo auto, počinilac zločina je pobjegao i nikada nije odgovarao. Babin sin, pet minuta u policiji, i nije odgovarao ni dana – govori Bajramović.

Pomoć su tražili, ali bezuspješno. Slali su ih od institucije do institucije i tako ukrug.

– Pošalju nas na socijalno, socijalno nas pošalje na ljudska prava. Nemamo nikakve prihode. Ja po kontejnerima berem otpad i privatno kada me neko zovne radim, čistim podrum, garažu, ali nikada ne bih ukrao. Dijete mi je bolesno, ali neću ukrasti lijekove.

Nemam krivičnih djela, u policiji sam bio samo kad sam ličnu vadio. Nikad ništa od države nismo dobili, jednom samo kada nam je to dijete u Mostaru ubijeno kad je bila dženaza, dobili smo 500 KM kao jednokratnu pomoć – ističe Bajramović.

Na pitanje da li su im iz Pomozi.ba pomogli odgovara da jesu.

– Obraćali smo im se, ali ima prečih slučajeva poput Jablanice, oni su se stvarno borili za njih. Dali su nam garderobu, odjeću, deke. Molim da mi se pomogne da dijete sklonim. Mi samo tražimo bilo kakav smještaj i posao bi dobro došao. Od toga nikada ne bježim – pojašnjava Bajramović.