U intervjuu listu "Politika", ispričala je da je svojevremeno čak bila na ivici samoubistva.
Upitana da li bi, da može, nešto mijenjala u karijeri i životu, odgovorila je: "Kako da ne! Mijenjala bih veliki mračni dio mog života u Beogradu".
Ispričala je potom šta joj se dogodilo, sa kakvim se problemom susrela i povjerila se da je čak razmišljala da sebi oduzme život.

"Jaukala sam beogradskim ulicama, bila sam na ivici da se ubijem. Imala sam stan u Novom Sadu kada sam krenula u Beograd. Jedna gospođa je htjela da uđe u njega, a ja sam imala stanarsko pravo. To pravo sam joj prodala, a to se tada nije smjelo. Meni je to odobrio grad uz klauzulu da više nikada ne mogu da dobijem stan u Novom Sadu. Pristala sam. Sa tim parama sam kod Skadarlije iznajmila garsonjeru na godinu dana. Poslije je ta žena došla da traži novac nazad i tužila me je. Ja te pare više nijesam imala i krenula sam da zajmim. Prvo sam naišla na zelenaše, koji su uzimali po tri puta više i to je bio rašomon. Jednog dana sam otišla u hotel Metropol, naručila kafu, sjela da napišem pismo i htjela da se bacim dolje", kaže Mira Banjac i nastavlja:

"Moj sin je bio u vojsci i više nisam imala izlaza. Iduće noći zvoni telefon i javi se reditelj Stipe Delić. Bio je poznat tada, ali nijesmo se upoznali lično. Kaže hoće da radim veliku glavnu ulogu, poslaće mi neki scenario. Ubrzo mi neki čovjek donosi veliku kutiju sa ogromnih13 epizoda. Bila je to čuvena Marija, iz logora, zbog koje su me šišali do glave. Ugovor je bio milionski. Potpišem i vratim sve dugove. To je bio moj mrak, ali i pročišćenje. Pola dinara više u životu nisam pozajmila! Da umirem - ne bih!".

Prisjetila se i vremena kada je došla u Atelje 212, druženjima sa Zoranom Radmilovićem, Danilom Batom Stojkovićem...

"Kad sam dolazila imala sam veliki strah, to su bile velike zvijezde. Odjedanput sam srela jednu porodicu duhovitih, zanimljivih ljudi, koji nisu zavidni. Svi su imali svoje mjesto. Sa Zoranom (Radmilovićem) je bilo baš opušteno, jedno drugo smo zvali 'drugarice'. Bata je bio pretežak za posao, ali je čovjek sa kojim je vrijedilo raditi. Teško je bilo zaraditi njihovo prijateljstvo, ali kad zaradite onda nema kraja, dali bi vam sve. Ružu (Ružica Sokić) sam obožavala kao svoje dijete, luckasta je bila. Oplakala sam je više nego iko. Voljela sam je takvu kakva je. Seku Sablić obožavam. Kod nas nije bilo sujete".
(CDM/Alen Avdić)