“Rođena sam u malom mjestu u kojem je bilo sramota da žensko dijete bude pjevačica, a ja sam još u djetinjstvu pjevala kao slavuj. Kad zapjevam u kući, ljudi su mislili da se čuje neka ptica. Toliko sam lijepo i tačno pjevala da su komšije dolazile do tarabe da me slušaju. Meni i mojoj majci to bude milo, pa sam odlučila da idem na audicije da okušam svoju sreću”, priča Lepa.

Ona otkriva da je njen brat poludio kad je saznao da želi da bude pjevačica.

“Ja odem na takmičenje, a on poludi. Dođem kući, a on uzme prut ili kaiš, pa po meni. Dobijala sam batine, ronila krokodilske suze, ali od svog sna nisam odustajala. Kad on ode negdje, ja se iskradem i pobjegnem na audiciju, a majka ko majka, pokriva me, pa laže da sam otišla kod neke prijateljice. Međutim, meni se to osladilo, pa po nekoliko dana nisam dolazila kući. A kad se vratim, brat ubije boga u meni”, kaže Lepa.

Na miru je počela da radi tek kad je on otišao u vojsku.

“E, tad mi je laknulo. On je otišao da služi vojni rok, a ja lijepo na audicije. Sjećam se da sam pobijedila na jednom takmičenju u Mataruškoj banji. I tamo su mi ponudili pjesmu „Od izvora dva putića“, koja je postala hit, i tako je nastala Lepa Lukić. Majka je bila ponosna. I njen san se ostvario. Nažalost, oca nisam zapamtila, ali možda bi i on bio protiv pjevanja. To je sve prošlo, ja sam ostvarila ono što sam oduvijek željela, a ostale su samo uspomene”, zaključuje Lepa.

(Alen Avdić)