Koliko nam muftija nedostaje, koliko patimo i tugujemo što ga više nema, najbolje znaju zidovi našeg doma. Ni djeca ni ja nismo mogli da se fokusiramo na samu bol zbog orkanskih vjetrova surovosti i nepravde ljudi koji se kriju iza floskula. Sama činjenica da smo donijeli odluku da odemo iz svog grada govori o težini borbe sa kojom se nosimo.

Morala sam da se pojavim taman onoliko koliko je bilo dovoljno da neistini ne dozvolim da oblikuje pogrešnu percepciju i svijest dobronamjernih ljudi, ali i da iznesem svoj i stav svoje djece i o pitanjima koja se tiču naših života. Iz izvještaja obducenata saznali smo da je muftija umro prirodnom smrću, prestankom rada srca. Hvala bogu, nije bio otrovan, jer ko kod ga je poznavao, mogao ga je samo voljeti. Sada očekujem objašnjenje od prvobitnih laboratorija kako su mogli izdati pogrešan nalaz i dozvoliti da prođemo kroz sve ovo. Mislim da i bošnjački narod to zaslužuje.

Niko osim mene nije ni znao, svi su mislili da sam ja bolesna

Niko osim nje, kako navodi, nije znao da je lider Stranke pravde i pomirenja bio bolestan još od 2007. godine.

Život sa njim je bio divan i zahvaljujem bogu na tome. Rasla sam i sazrijevala uz njega. Pored toga što mi je bio suprug i otac moje djece, muftija je bio i moj učitelj. Bili smo veoma vezani. Bila sam njegov objektivni kritičar, jedina osoba kojoj je dao prostor za kritiku i od koje je to očekivao. Svi patimo jer više nije sa nama, ali moram da budem jaka zbog djece. Najmlađi sin ne može da sakrije svoju bol. Često pominje muftiju i govori da želi da bude kao on.

Kažem mu: „Ako bog da, i bolji”, a on odgovori: „Neću biti bolji od baba, ne mogu, a niti želim da budem bolji od njega. Ti ne razumiješ, ja njega volim više od samog sebe.” Učim ih da, ukoliko žele da budu zahvalni ocu na svemu što im je dao, postanu dobri, pravedni, obrazovani i vjerni ljudi. Sve ostalo će proći, jedino dobra djela ostaju kao trajno dobro.

U ovoj boli, najveći zadatak mi je da djeca ostanu mentalno, emotivno i duhovno zdrava i jaka. Hvala bogu, mislim da u tome uspjevam, navodi Elma Elfić Zukorlić (42), druga žena rahmetli lidera Islamske zajednice i potpredsjednika Narodne skupštine Srbije, muftije Muamera Zukorlića.

Ona je na početku razgovora za Objektiv u jednom beogradskom restoranu kazala da je Beograd postao novi dom za nju i njeno četvoro djece godinu dana od muftijine iznenadne smrti.

Iako na prvi pogled jaka, žena koju neki zovu i „sandžačka Hurem” ne krije suze dok priča o rahmetli muftiji, koji joj je, kako priznaje, bio i više od supruga.

Muftija je, zbog svog političkog angažovanja, dosta bio prisutan u javnosti, dok je Elma, kako kaže, težila da djeci i sebi, prije svega, sačuva mir.

– To je isključivo bila moja odluka, koju on ponekad ne bi podržavao, ali je to razumio. Za vrijeme njegovog života imala sam nekoliko intervjua na koje sam izuzetno ponosna, jer su imali za cilj razbijanje predrasuda i stereotipa o ženi muslimanki, posebno ženi sa hidžabom. Naravno, moje političko angažovanje, kao i moja pozicija pomoćnice ministra prosvjete doprinijeli su boljem razumijevanju između naroda, te olakšali ženama sa hidžabom ulogu u njihovom javnom, društvenom i političkom životu.

Ipak, nedugo nakon što je muftija preselio, Elma je bila „prinuđena” da se pojavi u medijima zarad istine o njegovoj smrti.

Muftija jednostavno nije prihvatao činjenicu da je bolestan. Redovno se liječio sve dok nije umro, na svaki pregled išli smo zajedno, a taj odlazak je, između ostalog, imao za cilj da se stekne utisak u čekaonicama da sam ja ta koja je bolesna, a ne on. Čak sam i sestre na prijemu molila da se za njegov termin prozovem ja, jer ja sam ta koja je zakazala termin.

Njegovi ljekari i ja smo uspjeli da ga ubijedimo da se operiše, i to noć uoči njegove smrti. Božjom voljom nije došlo do operacije. Nakon što je umro, danima sam plakala žaleći što ga nismo ranije ubijedili da to uradi. Prisjećajući se najljepših trenutaka provedenih zajedno, Elma, pomalo neobično, izdvaja period kada su oboje bili zaraženi koronavirusom.

– Bili smo puno bolesni. Muftija nije htio u bolnicu, pa sam kod kuće obezbjedila kiseonik i lijekove. Ležali smo u nekom skoro sjedećem položaju, namještali jastuke jedno drugom jer nas je mučio suvi kašalj. Kada smo se malo oporavili, trudili smo se da što kvalitetnije iskoristimo vrijeme oporavka. On je aktivno radio na knjizi i često bi mi davao da čitam poglavlja kako bismo ih zajedno komentarisali. Bez obzira na bolest, bilo je to lijepo druženje.

Rekla sam mu: „Posle korone ili opstajemo ili se razvodimo, ti i ja nismo navikli da smo mjesecima dvadeset četiri sata zajedno.”


Muftija Zukorlić i Elma upoznali su se na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, a njihov susret bio je „dramatičan”.

– Prijavila sam se na konkurs za asistenta, ali u međuvremenu se konkurs zatvorio, pa mi je muftija ponudio da budem njegov šef kabineta i prevodilac. Ljutito sam ga pogledala i upitala: „Da li ste pročitali moj CV?” Odbila sam ponudu. Nakon toga sarađivali smo na drugom projektu, bliže smo se upoznali i ubrzo shvatili da imamo puno zajedničkih osobina.

Život sa muftijom trajao je punih 18 godina

Život sa muftijom trajao je punih osamnaest godina, a Elma je zahvalna bogu za svaki dan koji je provela s njim.

– Život sa njim je bio divan. Rasla sam i sazrijevala uz njega. Ostvarila sam se na svim poljima. Ipak, polje materinstva ne bih mijenjala ni za šta na svijetu. I zaista, jedino je to vrijedno žrtve, to je jedina ljubav koja se sa brojem djece ne smanjuje, već se uvećava. Nakon njegove smrti, shvatila sam koliko je uzaludno gubiti vrijeme na pogrešne ljude, situacije i događaje. To je njega koštalo zdravlja, pa i života. Zato sada nastojim da sve svoje vrijeme usmjerim prema svojoj djeci.

Od septembra prošle godine Elma radi u Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, na mjestu pomoćnice ministra prosvjete, a rukovodi Sektorom za unapređivanje ljudskih i manjinskih prava u obrazovanju.

Zadovoljna sam prvenstvo timom ljudi sa kojim radim, pa onda funkcijom. Između ostalog, preselili smo se u Beograd jer mi je ovdje posao. Srpska prestonica mi nije strana, pošto smo za života muftije često bili ovdje. Djeci će trebati vremena da se naviknu na novu školu i okruženje, ali biće sve u redu, sigurna sam.

Nepravda i muftijin amanet

Nakon muftijine smrti ni u visokoobrazovanoj ustanovi čija je Elma predsjednica više ništa nije isto.

– Moj mandat je još uvijek u statusu mirovanja. Od prvog dana nakon muftijine smrti krenuli su napadi na mene. Iako je muftija za vrijeme svog života meni dao jasne pozicije, zadatke i obaveze koje treba da odradim, oni su odmah htjeli da ih oduzmu. Ustupio mi je svoj kabinet i bio ponosan što donosim rezultate i time opravdavam njegovo povjerenje, koje se zasnivalo na stvarnim sposobnostima, a ne na našoj privatnoj povezanosti, tako da je svaki napad na mene daleko od muftijinog amaneta.


(Admir O.)