Na pitanje Kurira šta mu najviše nedostaje iz Sarajeva, s osmjehom je rekao:

“Otkako je otvorena jedna ćevabdžinica u Beogradu, više mi iz Sarajeva ništa ne treba! Šalim se, često sam na vezi sa prijateljima iz Sarajeva, sa mojim Nadrealistima. Dogovaramo se oko posla, a čujemo se i kada je nažalost, o nekoj tužnoj stvari riječ. Imam dosta prijatelja ugostitelja, sportista… Ne pravim razliku da li neko zove iz Sarajeva ili iz Niša. Znam da sam dao neki imidž tom gradu i jasna su vaša pitanja, ali ja duže živim u Beogradu nego u Sarajevu, čak i tehnički. Sarajevo je sada svuda po svijetu. Najviše je u Torontu, ima ga u Beču, u Australiji, Švedskoj. I tu ima mnogo više onih iz Sarajeva, a koje ja znam, od onih koji su ostali u samom gradu. U gradu je 10, a u ovim gradovima hiljadu”, istakao je Nele.

Karajlić je komentarisao i rokenrol, ali i svoju posljednju knjigu “Solunska 28”.

“Desile su se velike promjene. Rokenrol više nije dominantan faktor u odrastanju generacija. Nekada je od svojih sljedbenika tražio da promjene način života, ali danas to više nije slučaj. Sada neke druge muzičke forme pune sale. Rok muzika se polako seli u muzej. I u svijetu i kod nas postoje kav(e)r bendovi u koji će prenositi neku baklju muzike. Nemamo šanse da čujemo kako Šopen svira Nokturno broj 9, ali možemo da čujemo kako taj Nokturno svira Ivo Pogorelić. Na vrijeme sam shvatio da rokenrol izumire i prešao sam u književnost. Ona ne može da izumre i trajat će koliko i čovječanstvo. Isto kao i muzika”, kaže Karajlić.

Muzičar je siguran u to da niko ne može garantovati šta će biti popularno za desetak godina.

“To će biti neka muzika basova i gitare, može neki elektropop. Konstantno je jedino to da vrijeme uvijek iznjedri ono što je kvalitetno. Činjenica da u Nišu nastupam poslije 40 godina znak je da je ono što smo nekada radili, kvalitetno”, rekao je Nele, ne skrivajući ni svoje mišljenje o novokomponiranoj muzici.

“Cijenim svačiji trud. Možda to ne mogu da slušam ni tri sekunde, ali nikoga ne omalovažavam. Mi smo živjeli rokenrol život. A Prijovićka, na primer, ne traži od svoje publike da živi njen život. Niti Tejlor Svift. A njih dvije su najbolji primer popularne muzike. A ako se uzme na primer Bijelo dugme ili Roling Stonsi, svi smo nekada bili duboko u tom pokretu i svima nam je bilo važno da se poistovjećujemo s izvođačima, da živimo njihove živote. Da nam to bude way of life (način života). E, sad Prija ne može biti ničiji način života, ali je zato veoma popularna i publika joj puni dvorane isto kao nama pre 40 godina. Šta će s njom biti za još četiri decenije, videt ćemo”, iskren je bio muzičar.