Njegovo ime je Bill Carter i počasni je građanin Sarajeva. Iza njega su tri knjige, od kojih je za nas najzanimljivija ona prva "Fools Rush In", koja je 2005. objavljena i u BiH pod nazivom "Budale srljaju tamo gdje se anđeli boje kročiti". Uspio je povezati Sarajevo i U2. Prošao je pola svijeta i radio nemoguće poslove, a trenutno vrijedno radi na promociji svoje posljednje knjige "Boom, Boost, Boom". Za naš portal rado je pristao odgovoriti na nekoliko pitanja sa kojima smo htjeli još jednom podsjetiti se na sve ono što je ovaj Amerikanac uradio za Sarajevo, za BiH.

Source.ba: Za početak, možemo li se vratiti u prošlost? Kako je Bill uopće završio u Sarajevu usred rata?

Bill: Moj prvobitni plan je bio da se priključim humanitarnoj organizaciji koja djeluje u Bosni i Hercegovini, ali kako nisam imao "validnu" akreditaciju niko me nije htio povesti. Sve me to pomalo nerviralo, ali sam se na kraju povezao sa humanitarnom organizacijom "Serious Road Trip" sa kojom sam dospio do Splita jedne hladne martovske noći. Tri dana kasnije, prešli smo granicu i stigli u naš privremeni dom, UNIS-ove nebodere.

Source.ba: Kako danas gledaš na ratni period koji si proveo u Sarajevu?

Bill: To je i sada jedan miks emocija. Vrlo sam zahvalan što sam preživio opsadu sa mnogim svojim prijateljima. I danas osjećam veliku povezanost sa ljudima koje sam tada upoznao u Sarajevu. Vjerujem da ta veza neće nikad pući. Neke ljude nisam vidio 25 godina, ali kada smo se napokon sreli, imao sam osjećaj kao da je sve bilo jučer. Njegujem i danas veze koje sam tada uspostavio. Naravno, uhvate me ponekad i ružna sjećanja na sav užas tog vremena i vrlo je teško razumno govoriti o svemu tome. Zbog toga i jesam na kraju napisao knjigu "Fools Rush In".

Source.ba: Priče o opsadi Sarajeva su teško stizale do svjetske javnosti, ali si ti u sve to uspio uključiti mega popularni U2. Kako je došlo uopće do saradnje sa U2?

Bill: Veza sa bendom U2 počela je kao suluda ideja koja mi se pojavila jedan dan. Pomislio sam kako bi bilo super napraviti intervju sa njima za bh. javnost. Do tada nisam imao nikakvog iskustva sa intervjuisanjem rock zvijezda. Također, u to vrijeme nisam radio ni za jedan medij na osnovu čega sam mogao tražiti intervju. Ali, uspio sam. Složili su se da se nađemo u Italiji gdje im je bila zakazana turneja (Zooropa). Sjeo sam sa Bonom i razgovarao o BiH i Sarajevu cijelu noć. Na kraju intervjua mi je rekao "Imaš 10 dana da smisliš nešto. Šta god zamisliš, mi ćemo to uraditi." Tada je nastala ideja o uspostavljanju satelitskog linka. (Prvi satelitski link uspostavljen je 17. jula 1993, tokom koncerta u Bolonji, kada su se iz ratnog Sarajeva uživo javili Bill Carter i dvojica Sarajlija kako bi sa Evropljanima podijelili ratna iskustva).

Source.ba: Koliko je njihov angažman pomogao da vijesti o ratnim stradnjima građana BiH dođu do svjetske javnosti?

Bill: Mislim da smo preko tih satelitskih linkova uspjeli građane BiH približiti više ljudima u ostatku svijeta. Na neki način ih "humanizirati". Sve ostale vijesti koje su stizale iz BiH mislim da nisu uspjele "povezati" ljude iz svijeta sa patnjama kroz koje su prolazili Bosanci i Hercegovci. Oni su kroz vijesti mogli vidjeti konstantno iste snimke pucanja, granatiranja i izjave političara, analitičara, vojnih "glavešina", ali priča od običnih ljudi jednostavno nije bilo. Od onih koji su istinski živjeli i preživljavali ratne nedaće. Tako da je moja ideja bila povezivati svaku noć putem satelita par ljudi iz Sarajeva sa 75 000 osoba koji su se okupljali na U2 koncertima. Mislim da smo na taj način uspjeli ostvariti "čistu" komunikaciju među ljudima, a građanima BiH dali glas, lice i ljudske osobine, koje su im bile oduzete kroz suhoparne vijesti. Na taj način smo ljudima u svijetu poslali poruku da se rat ne dešava tamo negdje, već stvarnoj osobi s kojom mogu razgovarati. Bila je to jednostavna, ali vrlo radikalna ideja.

Source.ba: Dvije godine kasnije napravio si svoj prvi dokumentarni film "Miss Sarajevo". Otkuda ideja da napraviš film?

Bill: Dokumentarac je nastao iz želje da zabilježim svoje prijatelje u Sarajevu, jednostavno da imam snimljena njihova lica i glasove. Na kraju je sve to preraslo u film. Naravno, kada se javila ideja da od snimaka koje sam napravio u ratu uradim film, automatski se javio i finansijski problem, koji je riješio Bono (Vox). On je bio izvšni producent filma.

Source.ba: Ove godine "Miss Sarajevo" će "napuniti" 20 godina. Šta je sve film doživio do sad?

Bill: Projekcije "Miss Sarajevo" sam imao na više od 50 univerziteta i na različitim konferencijama koje su organizovane u SAD-u i Evropi. Film je vidjelo mnogo ljudi i prikazivan je na televiziji. Smatraju ga pionirom među tzv. "imerzionim" dokumentarcima u kojima autor filma proživljava istu sudbinu kao i glavni akteri filma. Zanimljivo je da su svaki put nakon projekcije ljudi ostajali nijemi. Ono što je publiku posebno oduševilo jeste upornost ljudi da žive običan život uprkos izloženosti konstantnoj opasnosti. Smatram da je film učinio mnogo na "humanizaciji" BiH i rata općenito i podsjetio ljude da su brojke stradalih na televiziji ustvari stvarne osobe.

Source.ba: Da li si doživio neke neugodnosti zbog filma?

Bill: Kako da ne. Bio sam izložen prijetnjama, što psihčkim, što finansijskim i to od ljudi koji su smatrali kako je film "oklevetao" pojedine učesnike u ratu. Neko vrijeme nisam bio baš omiljen u pojedinim dijelovima regiona.

Source.ba: U filmu "Miss Sarajevo" ponovo si sarađivao sa Bonom iz U2. Da li je inspiracija za film bila Bonova pjesma, ili je tvoj film bio inspiracija Bonu za pjesmu?

Bill:  Bono je, dakle, napisao pjesmu za film. Rekao mi je daj filmu ime "Miss Sarajevo" i ja ću ti napisati pjesmu. Imajući u vidu kontekst i sadržaj filma, u prvi mah sam se prepao da bi to ime moglo biti previše "slatko", ali, naravno, Bono je bio u pravu. On vrlo dobro razumije kako pop kultura utječe na društvo. Pjesma je odlična i tako dobro se uklopila u film. Osim toga, smatram da je naziv "Miss Sarajevo" predivna metafora za sam grad.

Source.ba:  Prije pet godina proglašen si "Počasnim građaninom Sarajeva". Koliko ti znači takvo priznanje i kako si doživio "povratak" u Sarajevo?

Bill: To je jedan od najboljih trenutaka u mom životu. Vrijeme koje sam proveo u Sarajevu u toku rata je nešto što sam odabrao sam i sve što sam uradio bilo je iz vrlo ličnih razloga. Dakle, nisam imao namjeru da osvajam bilo kakve nagrade zbog toga. Međutim, zahvaljujući priznanju, osjećam kako pripadam ovdje na neki način. Sarajevo je oduvijek bio grad u kojem sam se osjećao ugodno. Taj osjećaj i danas traje.

Source.ba:  Da li si u kontaktu sa Sarajlijama koje su se pojavile u filmu "Miss Sarajevo" i koliko često dolaziš u Sarajevo?

Bill: U kontaktu sam sa skoro svima. Sa nekima je to češće nego sa drugima, ali vezu nismo nikada izgubili.

Source.ba: Putovao si po cijelom svijetu, radio priče o ratu u Sarajevu, priče o krijumčarenju droge u Meksiku, o opasnostima u Alžiru... Gdje ti je život bio najugroženiji?

Bill: Osjećao sam da mi je život ugrožen mnogo puta u Bosni. Naravno, ne od ljudi koji su bili oko mene, već od nevidljivih snajpera sa brda ili gelera. Ni u Meksiku nije bilo mnogo bolje. Radio sam priču o velikom dileru droge i jedne noći sam se našao potpuno sam sa njim u istoj sobi. Ispijali smo piće a oko nas su stajali mladići sa automatskim puškama i mačetama. Bio sam ubjeđen da je to kraj mog života.

Source.ba: Radio si kao ratni reporter, konobar, pisac, režiser, vatrogasac, ribolovac... Šta ti je bilo najteže od toga raditi i u čemu si najviše uživao?

Bill: Fizički, najteži posao je biti komercijalni ribar na Aljasci. To je apsolutno brutalan posao i doslovno vam uništava tijelo. Radio sam to četiri sezone i na kraju o tome napisao knjigu. Ali uprkos velikom naporu volio sam to raditi. Ne treba zaboraviti i da je priroda gdje sam radio zaista prekrasna. Za mene je boravak u divljini kao odlazak u crkvu. To je zapravo moj hram, gdje se osjećam smireno.

Source.ba: Nedavno si objavio novu knjigu, treću po redu, "Boom, Bust, Boom"?

Bill: To je priča o globalnoj industriji bakra. Već je osvojila dvije velike nagrade. Nadam se da će je pročitati veliki broj ljudi, jer je bilo zaista fantastično iskustvo pisati o ovoj temi.

Source.ba: Da li si se ikad pokajao što si došao u Sarajevo?

Bill: Nikad. Jedino žalim što ga nisam mogao posjećivati češće.

Source.ba: Po svemu onome što si prošao u životu, reklo bi se da "život živiš punim plućima". Šta bi bila tvoja poruka za mlade osobe pred kojima je život?

Bill: Ne živite čekajući da život počne. Život počinje onog trenutka kada ustanete i krenete tražiti odgovore na pitanja koja vas "muče". I onda kada sve postane pomalo strašno, i osjetite da se gubite, vrlo vjerovatno ćete spoznati kako radite pravu stvar.

(Razgovarao: Ajdin Husić)