Kako u razgovoru za Fenu ističe autorica knjige, Umihana Čuvidina smatra se jednom od prvih bosanskohercegovačhih pjesnikinja. Neke od njenih pjesama su postale "narodne“, a samo tri danas su zapisane kao njene. Najpoznatija je "Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“ i to u dvije varijante.

- Dakle, malo sam imala dokumentarističke osnove za pisanje biografije, pa sam je izmislila, bolje reći napisala neku moguću varijantu. Počela sam od rođenja, izgleda da je to bilo 1794. godine, pa do njenih skoro pedeset godina života. I o datumu Umihanine smrti ima više mišljenja, ali sam radnju ovog kratkog romana, ili novele, završila još za njenog života - kazala je Hanjalić.

Govoreći o radu na knjizi, kazala je da joj je edicija "Ženska lica Bosne“ koju pripremaju BZK "Preporod“ i SPKD "Prosvjeta“ privukla pažnju i prije nego se odlučila pisati ovu knjigu.

- Rekla bih da sam na ženskoj strani, jer smatram da je žena na ovim prostorima predugo zapostavljena - podvukla je autorica.

Navodi da Umihana Čuvidina nije prva pjesnikinja čiji je život istraživala. Također je napisala esej o životu Džemile Hanumice Zekić (1917-2004), koji je objavljen na više mjesta, a najznačajnije je da je uvršten u knjigu "Zeleni biseri“ koju je priredio Nehrudin Rebihić. Tad se, kaže, saživjela s Džemilom i njenim teškim životom.

-O Umihani Čuvidinoj sam prije petnaestak godina napisala pjesmu i ona se nalazi u mojoj prvoj zbirci poezije. Začuđujuća mi je bila ta njena ljubav prema poginulom vjereniku Muji. Mnogi bi rekli da je nestvarna, ali nije. Takve ljubavi postoje, one ostaju i nakon smrti. Eto, o toj ljubavi mi pišemo i čitamo nakon toliko godina. Ljubav je uvijek ista ako je velika, snažna, moćna. Neovisno o vremenu. Ili jeste ili nije - istakla je Hanjalić

Govoreći o nepoznato-poznatoj Umihani, njenoj ljubavi koja je trajala i nakon smrti čovjeka kojeg je voljela, autorica podvlači da je u ovom djelu o pjesnikinji pokušala, prije svega kao žena, doživjeti i opisati jednu iskrenu i predanu ljubav.

-Za to treba imati predispozicije pa sam Umihanu opisala kao dijete i djevojčicu. Tako čitaoca navodim da mi vjeruje. Ima dosta živopisnog, radnja se lako kreće pa sam skoro sigurna da će biti veoma čitljiva - kazala je Hanjalić.

Smatra da je Čuvidina zapravo paradigma istrajne djevojke i žene koja je u stanju da voli cijelog života jednog muškarca.

-To je ljubav kojoj je moguće ostati vjeran bez obzira na vrijeme ili iskušenja. Upravo sam u priču uvela jednog drugog muškarca koji je pokušava osvojiti, ali ne uspijeva. U svojim pjesmama Čuvidina tu ljubav opisuje, ali i dubinu žalovanja nakon pogibije voljenog muškarca. Istina je da su takve sudbine danas rijetke. Mladi ljudi, koliko vidim, ne žele duboka vezivanja ni za koga, ne drži ih mjesto. Mijenjaju partnere, radna mjesta, države, kontinente. Sve je to posljedica promjena u načinu života. Ipak, iskrena i duboka ljubav svevremena je. Umihana bi danas vjerovatno bila zaposlena, imala uređen stan i ostala da živi sama sa svojim uspomenama - mišljenja je Hanjalić.

Također, pojašnjava da je, kad se odlučila za pisanje ovog djela, znala da će pored Čuvidinine tri pjesme mašta biti najvažniji izvor.

-Svakako, prije svega sam ušla u kontekst tadašnjeg vremena, a to je početak i prva polovina 19. vijeka. Za to sam koristila dostupnu literaturu, knjige, članke, istraživanja...No, pješice sam obišla sve te ulice o kojima pišem. Naravno da su one sad drugačije, ali željela sam doživjeti svjetlost, pogled, dašak vjetra s Trebevića - navela je Hanjalić.

Službenih zapisa o postojanju Umihane Čuvidine nema, smatra se da je sahranjena “Pod Gajem” na Hridu, najvjerovatnije bez natpisa na nišanu, kao neudata žena.

- U to doba neudate žene se nisu upisivale u sidžile - službenu evidenciju, pa samim tim se nije znalo ni mjesto ukopa. Pogotovu ako nije bila veoma plemenitog porijekla - kazala je u razgovoru za Fenu autorica knjige "Prsten i jabuka: Fiktivna biografija Umihane Čuvidine“ Jasmina Hanjalić.

(FENA/A. Balićevac)