I to je samo početak…
Za godinu-dvije ide sljedeća scena: Vaš trogodišnjak neće da se svrti za stolom. Jurite ga sa tanjirom graška, molite da uzme makar dva zalogaja, a onda jurite izvadite ručak iz rerne, pa onda opet molite da uzme još jedan zalogaj. On trči po kući, vi na izmaku snage. I šta ćete, kud ćete, puštate Pepu Prase na TV-u. Klinac, ne primjećujući da ste dodali još jednu kutlaču graška, prazni tanjir po drugi put.

Onda za godinu-dvije unosite TV u dječju sobu da bi čedo moglo na miru da gleda crtaće kako biste vi imali makar malo mira za odmor ili za nagomilane obaveze. A kad prođe još godina-dvije vi počinjete da se iščuđavate nad jezivim muzičkim ukusom rođenog djeteta, činjenicom da zna imena likova iz rijaliti programa, ali i onih iz skupštine.

Ako vam se ovaj scenario ne dopada, pogledajte preporuke Američke akademije za pedijatriju (AAP) koja je odredila koliko vremena djeca smiju da provedu ispred televizora

* Bebe do 18 mjeseci – Ni minut, ako se ne računa vrijeme koje dijete provodi u dnevnoj sobi u kojoj je uključen TV, ali ne i kanali sa sadržajima za djecu.

* Djeca od 18 mjeseci do 24 mjeseca – Ne više od 10 do 15 minuta, ali u društvu roditelja.
* Predškolci – Ne više od sat vremena dnevno, ali samo ako gledaju edukativne emisije primjerene uzrastu i to u društvu odrasle osobe koja im može pomoći da razumiju ono što vide.
* Djeca od 8 do 18 godina – Roditelji treba da postave jasne granice i da odrede koliko vremena dnevno, a svakako ne više od dva sata, dijete smije da provede ispred televizora. Roditelji treba jasno da definišu šta su primjereni, a šta neprimjereni sadržaji i da naglase da TV nikako ne smije da im krade vrijeme za spavanje, učenje i fizičku aktivnost.

Kako je sve ovo lakše reći nego učiniti, naročito kad roditelji nemaju snage ni za sebe, a kamo li za dječja pitanja ili svađu, izvjesno je da će klinci koristiti svaku priliku da zgrabe daljinski i da se „parkiraju“ ispred TV-a. Ako se to desi, ne krivite sebe, a ni njih, već razgovarajte o onome što gledaju, prenesite im sopstvena uvjerenja i vrijednosti. Ako se na ekranu pojavi nešto što ne odobravate, isključite televizor i objasnite u čemu je problem.

Zapitkujte ih šta oni misle o situacijama, događajima ili osobama koje gledaju, šta misle o određenim postupcima, šta misle o scenama nasilja ili seksa, o ratu, o radu ili o razlikama, ali pitanja svakako prilagodite njihovom uzrastu.

Koristite TV programe da biste im razjasnili neke zbunjujuće situacije i izrazili svoja osjećanja o teškim temama kao što su ljubav, narkomanija, alkoholizam, diskriminacija, LGBT prava, vršnjačko i svako drugo nasilje.
I još nešto… Nemojte da psujete, kunete i vrijeđate ni političare, ni strane državnike, ni ljude određene boje kože, ni igrače i navijače rivalskih klubova.
Djeca uče od vas, a vama se takvo njihovo ponašanje sigurno ne bi dopalo, piše  Dečijisajt.rs.

(Alen Avdić)