I mene su roditelji tukli, pa mi ništa ne fali

Da li ste i vi čuli ili možda odrasli uz rečenice: batina je izašla iz raja; i mene su roditelji tukli, pa mi ništa ne fali; poneki šamar ne može da škodi? Zajednička karakteristika odraslih osoba koje su u djetinjstvu bile kažnjavane šamarima i batinama je da se toga i kao odrasle osobe odlično sjećaju. Možda im je potrebno vrijeme da se sjete gdje su bili na ljetovanju prošle godine ili šta su kuvali juče za ručak, ali činjenicu da li su ih roditelji tukli prije više decenija sigurno znaju istog trenutka kad ih pitate.

Različiti oblici fizičkog kažnjavanja još su, često, jedna od vaspitnih mjera. Roditelji, naravno, kažu da djecu ne tuku, već ih “samo” ponekad “umjereno” ili “po zasluzi” udare ili ošamare. Međutim, ovi termini tumače se potpuno subjektivno jer ono što je “umjereno” i “po zasluzi” u jednoj porodici može biti sasvim različito tretirano u drugoj. Takođe, ne postoji malo i veliko nasilje. Upravo zato, nasiljem se smatraju i šamar i batine.

Postoji mnogo razloga zašto fizičko kažnjavanje ne daje rezultate

Roditelj ovakvim kažnjavanjem poručuje djetetu da je udaranje prihvatljiv način rješavanja problema. Kada dijete vidi da to primjenjuje njegov najveći autoritet, jasno je da će steći toleranciju na takvo ponašanje, izgubiti empatiju prema nasilju u svom okruženju, primijeniti isti model ponašanja među svojim vršnjacima…

Stvara se lažni roditeljski autoritet, zasnovan na manipulaciji strahom. Dijete osjeća strah zbog reakcije roditelja i zbog prisutnog fizičkog bola ili osjećaja poniženja, pa prestaje s nekim svojim ponašanjem. Međutim, to su kratkoročni efekti jer dijete nije shvatilo razlog zašto je neki postupak loš, niti je razumjelo vaše razloge za takvu kaznu. Poželjno je da vaši vaspitni postupci dugoročno djeluju na dijete, odnosno, da ono više ne ponavlja iste greške. Tako će se u istoj situaciji – kao kad ste ga nekad kaznili – ponašati drugačije, ali ne zato što se boji vaše kazne, nego zbog toga što je zaista razumjelo zašto je za njega bolje drugačije ponašanje, prenosi Sensaklub.hr

U mnogim slučajevima, djeca koja trpe nasilje u djetinjstvu emotivno se vezuju upravo za onog roditelja koji ih kažnjava i tako nauče da brane nasilničko ponašanje. Kad postanu odrasle osobe, zadrže model vezivanja i pronađu nekog drugog nasilnika. Grubo generalizovano rečeno: ako udarate, tučete ili šamarate svoje dijete, rizikujete da u budućnosti i samo postane nasilno ili zauvijek ostane nečija žrtva.

Zašto? Dijete će da prihvati onaj način ponašanja koji poznaje, koji ste mu vi prenijeli i kopiraće ga kao svoj model. Čak i ako vi ne primjenjujete fizičko kažnjavanje, trebalo bi vas kao roditelja zanimati kako druge osobe, vaši susjedi, rođaci i prijatelji, odgajaju svoju djecu. To ne radite zato što volite da zagledate u tuđe dvorište, zadirete u nečiju privatnost, nego upravo zbog svojih najsebičnijih, najličnijih razloga. S obzirom na to da ne poznaju drugačiji način ponašanja, poznato je da djeca koja su žrtve nasilja, kad odrastu, i sama često postaju nasilnici. Tako će, možda, vaše dijete sa susjedovim djetetom sjutra poželjeti da ode u bioskop, na ljetovanje, možda će sjedjeti u istoj klupi, možda će s tom agresivnom osobom vaša ćerka biti u braku… Drugim riječima, nasilje koje danas trpi neko drugo dijete, sjutra može da utiče i na vaše dijete.

Kako drugi roditelji odgajaju svoju djecu?

Dijete odrasta s osjećajem krivice i izuzetno lošim mišljenjem o sebi. Vjeruje da je krivo ili da je zaslužilo vašu kaznu jer ste vi “prisiljeni” da ga udarate. Zbog takvog načina kažnjavanja mogu da postati traumatizovane, nesigurne osobe koje se boje vas i vaših reakcija. Upravo zato tjelesno kažnjavanje doprinosi razvoju ličnog nezadovoljstva i nesigurnosti. Osim što ugrožava djetetovo zdravlje, integritet i dostojanstvo, takvo kažnjavanje ostavlja posljedice čak i onda kad one vidljive povrede i ožiljci prođu. Gubi se povjerenje i komunikacija, u mnogim slučajevima trajno, prenosi Sensaklub.hr.

(Alen Avdić)