Biografija Jovice Stanišića

Jovan "Jovica" Stanišić, rođen 30. 7. 1950. godine bio je srpski obavještajac poznat po tome što je bio načelnik Resora Državne Bezbjednosti, odnosno srpske tajne službe između 1991. i 1998. godine. U tom svojstvu on je naoružao i komandirao srpskim paravojnim formacijama Crvene beretke, Arkanovi tigrovi, Škorpioni za vrijeme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 

Jovica Stanišić rođen u selu Ratkovo, općina Odžaci, Vojvodina. Za Službu državne bezbjednosti (SDB) tadašnje SR Srbije je počeo raditi 1975. godine. Postepenim napredovanjem dolazi 1991. godine na poziciju zamjenika šefa Službe Državne Bezbjednosti. Iako je bio samo zamjenik on je tada de facto preuzeo upravljanje tajnom službom.

Stanišić postaje šef specijalnih operacija među koje spada i upravljanje Milanom Martićem, predsjednikom tzv. Republike Srpske Krajine s kojim je za vrijeme rata zajedno gađao hrvatsko selo Lovinac u septembru 1991. godine. U tom svojstvu Stanišić počinje stvaranje paravojnih srpskih formacija . Kao nagradu za uspjehe u Hrvatskoj 31. 12. 1991. godine Jovica Stanišić postaje i de jure šef Službe Državne Bezbjednosti.

Na položaju šefa SDB-a Stanišić je ostao sve do 27. 10. 1998. godine kada je smijenjen, navodno zbog sukoba s tadašnjim predsjednikom SRJ Slobodanom Miloševićem. Na mjestu čelnika SDB ga je zamijenio Radomir Marković.



Jovica Stanišić bio doušnik CIA-e? 

Jedan od najutjecajnijih američkih dnevnih listova "Los Angeles Times" objavio je 2009. godine veliki članak o jednoj tajnoj operaciji američke centralne obavještajne službe CIA-e i otkrio jednu veliku stvar. Šef SDB-a Jovica Stanišić, bliski saradnik Slobodana Miloševića, bio od 1992. godine do svojeg smjenjivanja 1998. godine tajni agent CIA-e i američkoj tajnoj službi otkrivao ključne informacije i radio velike usluge. Radio je to navodno iz političkih razloga jer se nije slagao s politikom Slobodana Miloševića i nikada nije primio novac od svojih "američkih poslodavaca".

To je navodno otkriveno zbog jednog bizarnog poteza što ga je napravila CIA. Navodno je CIA  poslala strogo povjerljivo pismo haaškom Međunarodnom kaznenom sudu za zločine na prostoru bivše Jugoslavije u kojem opisuje što je Stanišić dobroga uradio za CIA-u i moli sud da prema Stanišiću, kojem tada traje suđenje u Haagu, pri izricanju presude i kazne bude milostiv. U pismu se nigdje ne osporavaju utvrđene činjenice tokom procesa da je Stanišić bio organizator paravojnih srpskih postrojbi koje su tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini počinile grozne zločine i da je imao udjela u politici Miloševićevog režima, ali se želi ukazati i na drugu nepoznatu stranu njegovog djelovanja, kako bi mu kazna bila što objektivnija, navodno piše u pismu, tvrdio je tada "Los Angeles Times". 

O cijeloj toj priči "Los Angeles Times" je objavio ogroman članak s puno detalja. Otkrio je kako je na početku rata na prostorima bivše Jugoslavije CIA bila zatečena i nije imala nikakve vrijednije izvore informacija. Tadašnji šef CIA-e u Beogradu William Lofgren koji je surađivao i s operativcima srbijanske tajne službe, sastao se 1992. godine u jednom paviljonu beogradskog parka Topčider sa Stanišićem i nagovorio ga da radi za CIA-u. Koji su bili Stanišićevi motivi da na to pristane, autor teksta nije objasnio, ali se moglo zaključiti da u to vrijeme Stanišić više nije bio gorljivi pristalica Miloševićeve politike, da se razočarao u svojem šefu i da je počeo sumnjati u njegovu politiku pa se tako počeo brinuti i za vlastitu sudbinu kada ta politika doživi kolaps.

Autor teksta spominje jedan motiv koji je sam Stanišić iznio, a to je želja da sa svoje pozicije šefa tajne službe djeluje na Miloševića da odustane od svojih najekstremnijih namjera.

Stanišić je neposredno nakon što je počeo raditi za CIA-u uspio uvjeriti Miloševića kako bi za srpski režim bilo korisno da se uspostavi neki kontakt s američkom obavještajnom službom, što je Milošević odobrio, smatrajući to dobrim kanalom komunikacije s Amerikancima. Tako je Stanišić dobio odobrenje da se redovito sastaje s Lofgrenom u vlastitom uredu. Tim kanalom razmjenjivali su se službeni stavovi o aktualnim događajima, prenosili razni zahtjevi, a bilo je i dogovora kako riješiti neke napete ratne situacije, na primjer, kada su bosanski Srbi oteli skoro 400 pripadnika mirovne misije UN-a i kada su zarobljeni piloti jednog francuskog borbenog aviona oborenog nad Bosnom.

Tada je Stanišić i operativno djelovao kako bi se takve situacije razriješile. Bila je i značajna njegova uloga nakon Daytonskog sporazuma pri uvjeravanju bosanskih Srba da moraju surađivati s međunarodnom zajednicom nakon primirja. Da su odnosi Stanišića i CIA-e izuzetni, vidjelo se i po tome što je ondašnji direktor CIA-e John Deutch 1996. godine pozvao Stanišića u SAD, gdje je on u centrali CIA-e bio primljen na najvišoj razini.

Milošević je u početku taj Stanišićev kanal prema Amerikancima smatrao korisnom stvari, a tek kasnije počeo sumnjati na Stanišića da ti kontakti nisu samo način razmjene mišljenja i stavova, nego da je Stanišić postao agent CIA-e i da prikriveno cijelo vrijeme djeluje zapravo protiv njega.

Stanišić je u svojem djelovanju, tvrdi "Los Angeles Times", bio vrlo pažljiv i nije dopuštao da ispadne kako je on nelojalan Miloševiću, ali je o njemu imao loše mišljenje, koje je otkrio agentima CIA-e, rekavši da je Milošević "pokvaren i korumpiran". Odnosi Miloševića i Stanišića su se potpuno pokvarili kada se Stanišić počeo odupirati Miloševićevom represivnim akcijama na Kosovu i Milošević ga je 1998. smijenio i na njegovo mjesto stavio Radu Markovića. 

Stanišić je nakon ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine bio u Beogradu uhapšen u sklopu "Operacije Sablja", ali je nakon tri mjeseca pušten jer nije bilo dokaza da je on imao udjela u zavjeri da se Đinđić ubije. No, tadašnje vlasti ubrzo su isporučile Stanišića Haagu da mu se sudi. 

Optužnice

Prva optužnica u predmetu protiv Stanišića i Simatovića je potvrđena još 2003. i mijenjana je u nekoliko navrata, dok im se trenutno sudi po trećoj, posljednjoj optužnici iz 2008. godine. Prema optužnici, UZP, u sklopu kojeg su vršeni progoni, ubistva, deportacije i prisilna premještanja, nastao je najkasnije u aprilu 1991. i trajao barem do 31. decembra 1995. godine, a Tužilaštvo je tvrdilo da su Stanišić i Simatović doprinijeli postizanju ciljeva tog poduhvata svojim činjenjem ili nečinjenjem.

Stanišić i Simatović su, prema navodima optužnice, bili odgovorni za specijalne jedinice SDB-a, koje su uključivale grupe ili pripadnike grupa poput Jedinica za posebne namjene Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije, Jedinice za antiteroristička dejstva (JATD) i Jedinice za specijalne operacije (JSO) poznate i kao Crvene beretke, Škorpioni, Srpska dobrovoljačka garda odnosno arkanovci i tzv. Arkanovi Tigrovi.

"Jovica Stanišić i Franko Simatović rukovodili su finansiranjem, obukom, logističkom podrškom i drugim vrstama značajne pomoći ili podrške specijalnim jedinicama SDB-a Srbije i drugim srpskim snagama koje su učestvovale u činjenju zločina u Hrvatskoj i BiH tokom perioda na koji se odnosi optužnica", stoji u optužnici.

Također se navodi da su optuženi tokom dužeg vremenskog perioda neprekidno slali snage i pružali im podršku i nisu ih uputili da se uzdrže od činjenja protivpravnih djela, kao i da nisu prestali s popunom snaga na terenu koje su činile ta djela.

Stanišić i Simatović su optuženi da su u aprilu 1991. godine ili približno u tom periodu pomogli da se otvori centar za obuku u Golubicu kod Knina, gdje su organizovali, snabdjevali, finansirali i podržavali obuku "srpskih snaga" od strane pripadnika SDB-a i rukovodili njom. Kasnije su u dijelovima Hrvatske i BiH koji su bili pod srpskom kontrolom otvoreni dodatni centri za obuku. Te centre za obuku finansirao je SDB Srbije.

"Od marta 1992. pa kontinuirano do 1995. godine, srpske snage, a naročito Specijalne jedinice SDB-a Srbije, počinile su zločine u gradovima i selima u općinama Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most i Zvornik, napale ih i preuzele kontrolu nad njima, i počinile zločine u Trnovu", stoji u optužnici.

Optuženi su, kako se navodi, djelujući u dogovoru s drugim učesnicima u UZP-u, vršili progone Hrvata, Bošnjaka i drugih nesrba u Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajini i Srpskoj autonomnoj oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem (SAO SBZS), a u BiH u navedenim općinama.

Ti progoni počinjeni su na rasnoj, vjerskoj ili političkoj osnovi, a obuhvatali su ubistva, prisilna premještanja i deportaciju nesrba.

Stanišićeva i Simatovićeva optužnica obuhvata i ubistva šest Srebreničana na području Trnova kod Sarajeva.

U junu 1995. godine, kako stoji u optužnici, naredili su Škorpionima, specijalnoj jedinici SDB-a, da iz svoje baze u Deletovcima otputuju na područja pod srpskom kontrolom blizu Sarajeva. Škorpioni su u BiH stigli početkom jula 1995. godine i utaborili se u selu Trnovo u podnožju Treskavice.

"U julu 1995. godine, neki od muškaraca i dječaka koji su zarobljeni poslije pada srebreničke enklave, odvedeni su u bazu Škorpiona u Trnovu. Po naređenju Slobodana Medića Boce, pripadnici Škorpiona odvezli su kamionom šestoricu zatočenika na jedno izolovano seosko područje kod Godinjskih bara, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, gdje su ih ubili iz vatrenog oružja. Postupajući po Medićevim naređenjima, pripadnici Škorpiona su ova ubistva snimili videokamerom", stoji u optužnici.

Stanišiću i Simatoviću se također na teret stavlja tačka optužnice prema kojoj su 8. aprila 1992. godine ili približno tog datuma, srpske snage, konkretno Željko Ražnatović Arkan i pripadnici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, napale Zvornik i preuzele kontrolu nad gradom. Tokom tog napada je ubijeno oko 20 civila nesrpske nacionalnosti. Ražnatović je sa svojim pripadnicima, po optužnici, u Sanski Most došao u septembru 1995. godine, kada su njegovi pripadnici strijeljali 12 osoba, od kojih je samo jedna preživjela sa teškim povredama.

U optužnici se navodi kako su napadi, ubistva, nasumično hapšenje i zatočavanje, paljenje katoličkih crkava i džamija, prisilni rad, mučenje, šikaniranje, korištenje živih štitova, pljačkanje, silovanje i ostali vidovi seksualnog zlostavljanja, kao i prijetnje daljim djelima progona usmjereni protiv civila nesrpske nacionalnosti u SAO Krajini, SAO SBZS, Bijeljini, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i Zvorniku nagnali nesrpsko stanovništvo da s tih područja pobjegne u druge dijelove BiH, Hrvatske, te druge države. To prisilno premještanje ili deportacija imali su različite vidove, uključujući prisilno protjerivanje.

Suđenje u ovom predmetu počelo je 2009. godine i trajalo više od 200 sudskih dana. Ukupno 133 svjedoka je svjedočilo ili dalo pisanu izjavu, a uloženo je skoro 5.000 dokaza.

U završnim riječima Tužilaštvo je tražilo doživotnu kaznu zatvora za obojicu, dok je Odbrana tvrdila da nisu imali direktnu kontrolu nad paravojnim formacijama.

Oslobađajuća presuda i novo suđenje

Prvostepena presuda kojom su oslobođeni od optužbi izrečena je u maju 2013. godine. Tada je Sudsko vijeće zaključilo da Stanišić i Simatović nisu učestvovali u UZP-u, kao i da su bili veza između svih članova UZP-a.

"Postoji razumna mogućnost da su se Stanišićeve i Simatovićeve akcije svodile na uspostavljanje i održavanje srpske kontrole nad velikim područjima Hrvatske i BiH. Na osnovu toga Vijeće zaključuje, uz suprotno mišljenje jednog člana, da se ne može utvrditi da su optuženi dijelili namjeru navodnog udruženog zločinačkog poduhvata o protjerivanju nesrpskog stanovništva", rekao je sudija Alphons Orie, predsjedavajući Sudskog vijeća.

Orie je kazao i da Haško tužilaštvo nije dokazalo niti da su Stanišić i Simatović pomagali ili podržavali zločine.

Na oslobađajuću presudu Haško tužilaštvo je uložilo žalbu smatravši, između ostalog, da je Prvostepeno vijeće pogriješilo u primjeni prava i utvrđivanju činjenica kad je zaključilo da nije ustanovljena Stanišićeva i Simatovićeva zločinačka namjera za UZP-a.

Žalbeno vijeće je 2015. godine usvojilo žalbu Tužilaštva, poništilo prvostepenu odluku i naložilo da suđenje bude potpuno obnovljeno po istoj optužnici.

Novo suđenje po istoj optužnici

Novo suđenje Stanišiću i Simatoviću u Mehanizmu za međunarodne krivične sudove (MMKS) počelo je 13. juna 2017. godine. Tokom 228 dana obnovljenog suđenja saslušano je ukupno 80 svjedoka – 51 svjedok Tužilaštva i 29 svjedoka Odbrane, a prihvaćeno više od 6.000 dokaza.

Suđenje Stanišiću i Simatoviću je zbog čestog odvijanja iza zatvorenih vrata izazvalo zabrinutost žrtava i stručnjaka, o čemu je pisala Balkanska istraživačka mreža u Bosni i Hercegovini.

Tokom 2020. godine suđenje je bilo odgođeno na oko šest mjeseci zbog pandemije koronavirusa.

Tužilaštvo i Odbrana su tri dana u aprilu ove godine iznosili završne riječi. Tužilaštvo je zatražilo doživotni zatvor za obojicu optuženih kao jedinu kaznu srazmjernu zločinima počinjenim u BiH i Hrvatskoj, a Odbrana je zatražila da se oni oslobode smatrajući da Tužilaštvo nije dokazalo da su optuženi učestvovali u UZP-u niti da su dijelili tu namjeru s drugim učesnicima.

Tokom suđenja, Stanišić i Simatović su u više navrata bili puštani na privremenu slobodu.