Extinction (2018) – akcija, drama, SF
Uloge: Michael Peña, Lizzy Caplan, Amelia Crouch, Erica Tremblay, Mike Colter i dr.
Režija: Ben Young
Ocjene: IMDB (5,8) / Rotten tomatoes (3,7) / Metacritic (5,1)

Michael Peña (End of Watch, War on Everyone, Cesar Chavez) kojeg smo navikli gledati kao sporednog glumca, kojeg Hollywood uglavnom koristi kako bi pokazao da svi Latinoamerikanci nisu robijaši, dileri i svodnici, u Extinctionu ima glavnu rolu i odradio je to rutinski. Uloga po kojoj ga nećemo upamtiti, sasvim sigurno. Ni partnerica mu u filmu, Lizzy Caplan, koju ste također gledali, manje-više, u sporednim ulogama, i teško ćete se sjetiti ijednog njenog filma, sigurno neće biti nominovana za neku nagradu nakon ove role. Čini se, da su glumili onoliko koliko su plaćeni i ni emociju više! 

I to i jeste nekako najveća mana filma. Svi su radili samo onoliko koliko je potrebno da se sve snimi, smontira i pusti u distribuciju. Od glumaca, preko kamere, scenarija, režije... Sve je urađeno rutinski, neću reći lijevom rukom, ali više da se ispoštuju producentski rokovi, a ne da se napravi dobar film. Apsolutno niko od ekipe nije učinio napor više da od priče (koja je zaista originalna i intrigantna, u šta ćete se uvjeriti ako uspijete odgledati film do kraja) napravi filmčinu koji neće oduševiti samo fanove SF-a, već i druge filmoljupce. Veliku krivicu za stereotipne scene kojima obiluje film i koje kao da ste već vidjeli negdje, snosi prilično neiskusan režiser, Ben Young, kojem je ovo bio tek drugi dugometražni film. Sudeći po urađenom, trebao bi se držati kratke forme i daleko od SF-a.

S druge strane, djeca u filmu su se malo više uživila u uloge, zbog čega sam u nekoliko navrata ozbiljno poželio posjedovati moć upadanja u film kako bi se neutralisali nepodobni elementi kao što su vrištanje, piskutanje, kreveljenje... Možda onima koji imaju djecu, to uopće neće smetati.



Priča nam u početku ne nudi ništa novo. Imamo oca kojeg muče noćne more i vizije o invaziji nedefinisanog neprijatelja što dolazi iz zraka. U apokaliptične vizije ne vjeruje niko osim njega, pa sve to utječe da loš odnos s porodicom (supruga i djeca) postane još gori. Stoga je primoran potražiti pomoć ljekara, ali tamo otkriva da nije sam, odnosno da ima još onih koji imaju slične vizije. I šta bi svako od nas uradio da se nađe u takvoj situaciji, nego odbio terapiju i otišao kući da dodatno razočara ionako očajnu suprugu. Naravno, kako to biva u ovakvim filmovima, taj njegov potez se pokaže pametnim, jer baš tu noć otpočne invazija slična onima iz War of the worlds, Independence day ili Cloverfielda, a on ne ispadne lud kao što su svi oko njega mislili da je. Mada, vizije koje je imao, vrlo malo mu pomognu u savladavanju novonastale situacije.

Tu, zapravo, i počinje najgori dio filma. Scene invazije i napada su dobre samo na totalima, dok je sve ostalo urađeno prejeftino i amaterski. Vriska, skrivanje, bježanje, pucnjava... djeca koja se malo boje, pa malo ne boje... Taj dio filma kao da je cijela ekipa htjela samo što prije da završi. Svi su radili sve i režiser je rekao „Ma, dobro je to! Idemo dalje.“ Ali iskreno, nije dobro! Sfušereno je kao što se fušeri sa asfaltiranjem cesta pred izbore, kao što se fušeri s ćevapima u jeku turističke sezone, kao što se fušeri na bh. sudovima sa slučajevima ubistava... I kad uspijete preći preko silnog fušeraja, napokon dočekate taj neočikavni rasplet (koji vam, naravno, ne smijem otkriti) što donekle uspije popraviti cjelokupni dojam. Ali, kao što već na početku rekoh, nedovoljno za izgubiti sat i po života.

Današnja američka produkcija sve više nalikuje bh. političkoj sceni. Filmovi se snimaju samo i isključivo da bi se ubrala lova, stihijski, bez želje da se uklone nedostaci i napravi nešto bolje. Uopće se više niko ne obazire na kritiku publike i nikoga nije, ustvari, ni briga šta narod o tome misli! Ne postoji nikakva odgovornost prema gledaocu, kao što kod bh. političara ne postoji nikakva odgovornost prema glasačima. Posebno se to odnosi na Netflix, koji je za ovu godinu u produkciju serija, filmova i specijala uložio osam milijardi dolara i planira do kraja godine izbaciti 700 novih naslova?! Uključite li imalo logike u to, nemoguće je u tako kratkom vremenskom periodu dobiti kvalitetan proizvod, odnosno film. „Extinction“ koji je snimljen za 40 dana (na lokacijama u Beogradu) najbolji je dokaz za to.

Možda je to u početku rađeno sa više žara, pažnje i profesionalnosti (Beasts of No Nation, The Meyerowitz Stories, Mudbound), ali današnji Netflix filmovi (Game over, Man!, Bright, The Cloverfield Paradox i dr.) su tu samo da vam uzmu vrijeme, a već poslije pola sata zaboraviš šta si gledao. No, kako živimo u svijetu zombija, koji ionako ne misle glavom, tek samo životare, onda nije čudo da i ovi tzv. fabrički filmovi, filmovi sa trake, imaju brojnu publiku koja će sat i po, potrebnih da se odgleda „Izumiranje“, smatrati zabavom, a ne potpunim gubljenjem vremena.

(A.H.)