Baš zato što je priča o masakru u Srebrenici priča o nama rediteljka Jasmila Žbanić bila je „prinuđena“ da je „pretvori“ u film. I film koji se dotiče te bolne teme iz naše, ne tako daleke prošlosti, ostvarenje je koje je izazivalo lavinu reakcija i prije nego što je završeno.

Ta tri julska dana iz 1995. godine dočarana su iz perspektive Aide (Jasna Đuričić), nekadašnje profesorice engleskog jezika koja radi kao prevodilac za mirovne snage UN. No, kada vojska pod komandom generala Ratka Mladića zauzme grad, njena porodica i hiljade stanovnika traže zaštitu unutar kampa UN, a Aida pokušava da spasi muža i sinove izvjesne smrti…

I kako je „Quo Vadis, Aida?“ premijerno prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu, tako su počele da „pljušte“ priznanja za ostvarenje rediteljice iz Sarajeva, kojoj nagrade nisu strane… Jer, još 2006. godine osvojila je Zlatnog medvjeda na Berlinalu za „Grbavicu“.

Film, prikazivan i nagrađivan širom svijeta. Ostvarenje „Quo Vadis, Aida?“, nominovano i za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma, do sada je nagrađeno sa tridesetak priznanja širom planete.

Ali, kulminacija se dogodila prošlog vikenda kada je na dodjeli „evropskih Oskara“ film sarajevske rediteljice i scenaristkinje dobio tri ključne nagrade – za najbolji film, režiju i najbolju glumicu (Jasna Đuričić).

„Ne vjerujem“, bila je prva, skromna reakcija Jasmile Žbanić na trijumf u Berlinu, na dodjeli Evropskih filmskih nagrada. A sada, kada su se malo slegli utisci, Jasmila Žbanić u razgovoru za Nova.rs objašnjava kakav je osećaj imati „najbolji evropski film“ i biti „najbolja evropska rediteljica“ u 2021. godini: 

“Evropska filmska Akademija broji oko 4.000 članova od kojih je mali procenat ljudi sa Balkana. Vrlo često se zna desiti da pojedine jake filmske nacije glasaju za „svoje“ filmove, ne uvijek zbog nekog nacionalnog osjećaja, nego zato što su im te teme kojima se bave njihovi filmovi bliske i važne, dok ih se ove naše ne tiču i ne žele ih gledati. Nagrade pokazuju da ih je film, ipak, uspio dirnuti i da su shvatili da „Quo Vadis, Aida?“ ne govori samo o nama nego i o njima”, kazala je Jasmila.

Primajući nagradu kazali ste kako je Vaš zadatak da prenesete istinu gledaocima. Koliko Vas ta Vaša „dužnost“ košta?

“U toku rada mnogo „sila“ je pokušalo onemogućiti snimanje filma i prošli smo zaista težak proces koji, iskreno, ne znam da li bih ikada više u životu ponovila. Damir Ibrahimović, producent i ja željeli smo ispričati ovu priču jer je važna ne samo zato što je naša prošlost, nego i zbog budućnosti.

Nagradu, uostalom i sam film, posvetili ste Ženama Srebrenice. Zašto je važno da one, kako ste jednom izrazili želju, dobiju Nobelovu nagradu za mir?

“Predložile smo Žene Srebrenice za Nobelovu nagradu jer smatram da su one napravile puno za našu regiju. Zamislite da je svaka od ovih žena, koje su izgubile 8.372 sinova, muževa, braće…rekla – osvetićemo se za svako ubistvo. Pa, mi bismo još i danas grcali u krvi. One pozivaju na mir i pomirenje, istinu i pravdu, i to je nešto što je naše društvo učinilo boljim.

Bilo je gotovo nemoguće da Vaš film nađe distributera u Srbiji, a nakon trijumfa u Berlinu, oglasili su se mnogi s pozivom da bi RTS konačno treba da prikaže “Aidu”… Vidite li to kao moguć „scenario“?

Kada bi se to desilo to bi značilo da je rat završen. Ali, mislim da političke snage koje kontrolišu RTS ne žele završiti rat. Oni profitiraju na pozivima na sukob, na stalnoj lažnoj viktimizaciji koja vodi u nove agresije.

Smatrate da svi mi na ovim prostorima treba da se odmaknemo od prošlosti i da ne ulažemo energiju u nju. No, snimili ste film koji, iako govori o toj prošlosti, zapravo govori o nama danas. Da li to znači da ništa nismo naučili poslije svih tih podjela, zločina, zala, svega što se desilo ovdje?

Ljudi koji trenutno vode BiH, Hrvatsku i Srbiju mogu da opstanu na vlasti samo ako su u sukobu, samo ako postoji neprijatelj – a to je onaj „drugi“. Mislim da je puno ljudi to shvatilo, ali još veliki broj nije. Ali, nadam se da, ipak, većina ne bi pristala dati svoju djecu za rat koji bi omogućio dalje bogaćenje političke „elite“. Barem se nadam da su ljudi shvatili da su nacionalne i religiozne pobude samo maska za pljačku.

I dok ste do sada pravili poslijeratne filmove, šta Vas je, kad se prisjetite, ohrabrilo da snimite prvi ratni film, kako ste okarakterisali „Quo Vadis, Aida?“

Smatrala sam da priča žena Srebrenice i Bosne danas može da se ispriča samo ako pokažemo mehanizam genocida iz jula 1995. godine.

Mislite li da će doći trenutak kada ćete biti u prilici, kako ste svojevremeno poželjeli, da snimate seriju poput „Seks i grada“ ili ostvarenja „Još jedna tura“, a ne filma o Srebrenici?  

Ostvarila mi se želja! Prije nekoliko dana sam došla iz Kanade gdje sam snimala epizodu serije „The Last of Us“. Serija je rađena po istoimenoj igrici, a producira je Carolyn Strauss, producentica „Igre prestolja“ i „Černobila“. Scenario je napisao Craig Mazin, pisac „Černobila“. Tri mjeseca smo radili pripreme i snimanje i ostaje još jedan dio snimanja u januaru zbog kojeg se vraćam u Kanadu. Serija je veliki projekat HBO i baš sam zahvalna da sam imala priliku režirati tako nešto, potpuno drugačije od svega što sam do sada radila. Bilo je veliko zadovoljstvo raditi sa glumcima serije – Pedrom Pascalom, Bellom Ramsy, Graham Greenom, Gabriel Lunom. Serija košta 175 miliona dolara i sa produkcijske strane je izuzetna.

Krajem prošle godine počeli ste rad i na dokumentarcu o Emeriku Blumu…

Priča o Blumu je priča o „Energoinvestu“ i jednom vremenu u kojem je bilo moguće u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji imati vrhunsku svjetsku priču. Biće to dugoročniji projekat, jer istražujemo arhivski materijal koji sakupljamo po bivšoj Jugoslaviji. Blum je nevjerovatan čovjek i inspiracija, kao direktor „Energoinvesta“ od malog biroa napravio je svjetski jaku socijalističku kompaniju koja je uzimala poslove najvećim kapitalističkim svjetskim firmama. Ljudi kroz film mogu vidjeti kako su naši ljudi, pri tome mislim na ljude bivše Jugoslavije – u drugačijim okolnostima mogli praviti čuda jer su kreativni i inteligentni. Ja i dalje mislim da su na ovom prostoru ta čuda moguća, evo ako hoćete i ove Evropske filmske nagrade su to pokazale. Mi smo u maloj garaži sa dva šarafcigera uspjeli napraviti Mercedes..


(Admir Oručević)