Iza nje su deseci zapaženih filmskih i kazališnih uloga, no danas je u mirovini. Glumica Jadranka Matković stanuje u Domu za umirovljenike Medveščak, u teatar više ne ide, no neumorno prati sve što se o njemu piše.

Zbog toga smo i popile kavu u Caffe baru Zug jer ju je inspirirao intervju s umirovljenim kolegom Dankom Ljuštinom nedavno objavljen u Ekranu. Podsjetio ju je, kaže, na tri projekta koji je s njime radila, histrionsku “Gričku vješticu”, lovorovim vijencima na sarajevskom MESS-u ovjenčanu predstavu “Odisej i sinovi” Vita Taufera te “Volponea” Bena Jonsona koji je na Splitskom ljetu u Trogiru postavio Božidar Violić davne 1977.

– Danko je igrao eunuha Castronea i pjevao je kao slavuj. Mogao je biti fenomenalan operni pjevač da je htio. “Volpone” je bila baš prava elizabetanska komedija, ludo smo se zabavljali – prisjeća se.

Na život u umirovljeničkom domu gdje se preselila prije nekoliko godina se privikla i danas konačno uživa u zasluženoj mirovini.

– Skratila sam krug kretanja, ujutro pijem kavu u Zugu, a u domu imamo i aparat pa mi kave ne nedostaje. Prošećem se gradom, svratim do Ribnjaka, mogu gdje hoću, unutar doma ima dramska sekcija, talijanski jezik, zbor, ima muvinga. Pratim malo dramsku, možda se uključim – smije se.

Žao joj je samo da nema internetskih radionica jer bi umirovljenicima bilo korisno da savladaju kurs računarske pismenosti. U domu se odvijaju i večeri kazališta, nedavno im je gostovao Vedran Mlikota, gledaju se filmovi što je veseli jer sedmu umjetnost obožava od djetinjstva.

Posjećuju je i prijatelji, među njima i bivše kolegice. Nerijetko joj tako svrati Marija Sekelez, Alma Prica, Luca Anić… S njima pronađe komociju koja ju oslobađa. Riječi hvale ima i za zaposlenike Doma Medveščak.

– Svi su fenomenalni! Njegovatelji, kuharice, čistačice, servirke jako se lijepo brinu o nama. Neočekivano su dobri, svaka im čast – hvali ih Jadranka. Mučnih trenutaka koje je proživjela nakon što su je deložirali iz stana, ne želi se sjećati. Prije pet godina, naime, izbačena je iz stančića u Zvonimirovoj gdje je stanovala od 1988. Njene su stvari pobacane na ulicu, a od šoka je kolabirala i dugo joj je trebalo da se oporavi od te noćne more.

– Jedan mi je liječnik savjetovao da izbacim to iz glave jer, kada počnem vraćati film i razmišljati o tome, stvarno me dovodi do ruba ludila. Razboljela sam se, uništavalo me to, sve dok nisam spala na 39 kilograma i završila u bolnici. Nemoć da išta učinim bila je nepodnošljiva, zato sam i otišla u dom – ispričala je.

I nije joj žao iako joj je neko vrijeme trebalo da se privikne na domska pravila. – I pokojni Ante Babaja je ovdje provodio svoje umirovljeničke dane. Tu je snimio krasan dokumentarac “Dobro jutro”, o životu u domu, korisnicima, personalu – navodi Jadranka.

U veljači je navršila 73 godine, i s njom je gušt razgovarati jer sa svojim sugovornicima rado dijeli svoje bogato sjećanje na predstave i filmove u kojima je igrala, kolege s kojima se družila, profesore i redatelje koji su je poučavali.

Rodila se u Mostaru. Njezin je otac bio učitelj pa se još kao dijete preselila u Sarajevo gdje je završila osnovnu i Klasičnu gimnaziju koja joj je, veli, udarila dobre obrazovne temelje.

– Moja generacija je uspjela. Iz mog razreda ima doktora, ambasadora, pravnika… Odrastati u Sarajevu je bilo neopisivo lijepo. Bio je to grad rock’n’rola, poezije, književnosti, zajedničkih druženja, bez ikakvih predrasuda. Svi smo bili kao jedna duša. Sarajevo jednostavno tu vibru ima i danas, zbog toga su se Sarajlije uspjele izvući iz debelog pakla koje ih je zadesilo devedesetih. Podigli su se iz pepela. Sve nas koji smo tamo živjeli a više ne živimo, drma ta neka iracionalna nostalgija, teško mi je to objasniti. Zagreb ima svoj šarm, Beograd isto tako, ali Sarajevo je posebno. Takvog grada nigdje nema – govori.

Odrastanje u Sarajevu bilo je nezamislivo bez izlazaka u Skenderiju kojom su tada žarili i palili Indexi.

– Danas su mi Indexove pjesme nešto poput vremenskog stroja. Čim čujem vokal Davorina Pimpeka, vratim se u sarajevsku mladost. Njihove su svirke na Skenderiji bile čarobne, neponovljive… Masovno smo išli tamo, bila nam je to neka vrsta ceremonije, a Indexi su bili najveće face u gradu – prisjeća se.

Bile su kasne šezdesete, vrijeme dugih kosa i mini suknji, a raja iz Sarajeva nije zaostajala za svjetskim trendovima.

– Pratili smo tu modu. Nosile su se minice i šorcevi na kožne čizme i nezaobilazni maksi kaput. To je bio glavni štos, nosile smo to i kasnije na Akademiji. Sjećam se pokojne Mirjane Majurec, ona je totalno bila u tom trendu – smije se Jadranka.

– Čula sam da ste kao djevojka bili zgodni i da ste lomili srca po Zagrebu i Sarajevu – kažem. – Zbilja? Nisam baš sigurna da sam bila zgodna, ali bila sam markantna – uzvraća ona.

Nastavak razgovora čitajte ovdje.


(Admir O.)