Ovaj trojac u proteklih više od deset godina činio je kičmu bh. tima i zauvijek će ostati upamćen kao dio generacije koja je ostvarila prvi i jedini nastup naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu.Svaki od njih trojice imao je različit razvojni put.

Zvjezdan Misimović rođen je 5. juna 1982. godine u Minhenu u porodici bh. gastarbajtera koji su iz Bosanske Gradiške krajem šezdesetih godina otišli u Njemačku u potrazi za boljim životom. Legendarni Miske na početku karijeru igrao za nekoliko lokalnih omladinskih klubova, da bi profesionalni fudbal počeo igrati 2000. u redovima najvećeg njemačkog kluba Bayerna.

Za četiri godine Misimović je odigrao više od sto utakmica za drugi tim Bayerna, te tri meča za prvi. Kasnije je igrao za nekoliko njemačkih klubova poput Bochuma, Nurnberga i Wolfsburga u kojem je ostavio najveći trag. U tandemu s Edinom Džekom 2008. godine donio je Wolfsburgu jedinu titulu prvaka u klupskoj historiji. Kasnije je još igrao za Galatasaray, Dinamo Moskvu, te kineske klubove Guizhou Renhe i Beijing Renhe gdje je i završio igračku karijeru. Na kraju karijere spominjao se njegov dolazak u Sarajevo, ali se taj transfer nije realizovao, pa je tako Miske ostao bez nastupa za jedan bh. klub u karijeri.

Ako nije igrao za klub, igrao je barem za reprezentaciju. I to sjajno. Misimović je odigrao jednu utakmicu za mladu reprezentaciju tadašnje SR Jugoslavije, ali mu je selektor Vladimir Petrović kazao da je spor i da ima viška kilograma, te da za njega nema mjesta u reprezentaciji. U BiH za njega niko nije znao, ali je sreća bila u tome što je u Bayernu bio Hasan Salihamidžić koji je Misketa pitao želi li igrati za domovinu svojih roditelja, što je on objeručke prihvatio. Uslijedio je poziv selektora Blaža Sliškovića za prijateljsku utakmicu protiv Makedonije 18. februara 2004. godine i od tada Misimović postaje nezamjenjivi član nacionalnog tima.  Odigrao je ukupno 83 utakmice i postigao 25 golova za reprezentaciju BiH.

Kao i Misimović, Emir Spahić također je rođen u inostranstvu. Rođen je 18. avgusta 1980. godine u Dubrovniku, a igračku karijeru počeo je u Zenici u dresu Čelika. Pored Čelika igrao je u karijeri još za GOŠK iz Dubrovnika, Zagreb, Šinik, moskovske klubove Torpedo i Lokomotiv, Montpellier, Sevillu, Anži, Bayer Leverkusen, dok je karijeru završio u dresu velikog njemačkog HSV-a.

I njemu je kao i Misketu šansu u reprezentaciji dao Blaž Slišković, protiv Rumunije 7. juna 2003. godine. Odmah je postao jedan od ključnih igrača reprezentacije i čovjek bez kojeg se nije mogla zamisliti odbrana našeg tima. Za 11 godina u dresu reprezentacije odigrao je 93 utakmice, po čemu je rekorder, i postigao tri gola. Ostat će upisan u historiji kao prvi kapiten koji je odveo reprezentaciju BiH na SP.

Često je tokom reprezentativne karijere, pogotovo zadnjih nekoliko godina, bio na meti kritika javnosti zbog odnosa prema medijima. Rijetko je davao izjave novinarima, ali bez obzira na sve to, ništa ne može promijeniti činjenicu da je bio jedan od najboljih naših igrača poslije rata.

Najteži životni put imao je Vedad Ibišević. Rođen je u Vlasenici 6. avgusta 1984. godine iz koje je morao pobjeći s porodicom kada je imao osam godina zbog agresije na BiH. Život ga je vodio preko Švicarske do Amerike gdje je u St. Louisu počeo igračku karijeru. Nakon nekoliko godina igranja za koledž klubove u Americi, došao je 2004. godine u veliki PSG kod Vahida Halilhodžića.

Nakon Pariza igrao je za Dijon, Aachen, Hoffenheim, za koji je u 123 utakmice postigao 48 golova, Stuttgart i Herthu, za koju i danas igra. Iako u dresu berlinskog kluba još uvijek igra dosta dobro i postiže golove, Vedo je odlučio zabršiti reprezentativnu karijeru i prepustiti mjesto mlađima.

U dresu nacionalnog tima Ibišević je odigrao 82 utakmice i postigao 28 golova. Međutim, njegova dva gola nikad se ne mogu zaboraviti. U Kaunasu je 15. oktobra 2013. godine zabio gol za pobjedu protiv Litvanije 1:0 i historijski plasman na SP, a 15. juna 2014. u porazu protiv Argentine 2:1 na slavnoj Marakani postigao je prvi gol za BiH na SP.

Izabran je 2008. godine za najboljeg igrača BiH i dobio nadimak Idol nacije. Status idola nacije opravdao je svojim igrama i ponašanjem na terenu i van terena. Za navijače je uvijek bio jedan od najomiljenijih igrača, koji nikad nije napravio nijedan problem.

Nakon svega što su dali za reprezentaciju BiH, oproštajna utakmica je nešto najmanje što im se može podariti zauzvrat. Tri legende su to zaslužile.

(Patria / Haris Ahbabović)