Ako ste zaboravili na to finale, a ja svakako nisam, jedan detalj je odlučio sami tok finala. Crveni karton za Jensa Lehmanna u 18. minuti. Međutim, nije taj crveni karton direktno odlučio tok finala pošto je Arsenal na travnjaku imao igrača manje, nego je finale odlučeno kada je Arsenal na travnjaku imao svega devet igrača (dobro ste pročitali, DEVET), jer je Arsene Wenger odlučio da iz igre na klupu pošalje Roberta Piresa, a u igri ostavi tada mladog Cesca Fabregasa koji nije postojao do kraja utakmice na travnjaku Stadiona Francuske.

Izostanak genijalca koji je Henryju naštimao toliko golova i kojem je Nikos Dabizas umalo okončao karijeru je odlučio finale u predgrađu Pariza (sjećate li se zlatnog gola Davida Trezegueta iz finala Eura 2000. godine? Pogađate li ko mu je asistirao kod gola za titulu? Pires.)

Trenutak kada je Almunia zamijenio Piresa, umjesto Fabregasa, bio je trenutak koji je odlučio utakmicu. Ujedno, bio je to trenutak kada je umro Arsene Wenger i sa sobom na neki drugi fudbalski svijet odnio svu svoju genijalnost koja mu je bila svojstvena svih tih godina dok je bio menadžer kluba sa sjevera Londona. Historija vam je jasna, Arsenal je izgubio to finale i nikada više nije bio ni blizu osvajanja Lige prvaka kao te kišne majske noći u Parizu protiv Ronaldinhove Barcelone.



Kada je na jesen 1996. godine na kultni Highbury stigao tada 47-godišnji Francuz Arsene Wenger mnogi su bili skeptični i nisu vjerovali da klub može imati sasvim drugačiju filozofiju od one po kojoj je igrala većina Arsenalovih generacija do dolaska Arsena Wengera. "Boring, boring Arsenal" bila je parola i fudbalska uzrečica koju su koristili svi navijači širom Ostrva, a često su je koristili i navijači Topnika. Dolaskom Profesora promijenjena je kičma Arsenala. Od kluba koji je važio za jedan od najdosadnijih u zemlji, navijači su počeli da gledaju dobro kontrolisanu igru kratkih pasova, sa mnogo tranzicije u igri, trčanja, precizno jasnih kretnji po travnjaku, a sve su to činili odlično potkovani internacionalci kojih je u sjevernom dijelu Londona bilo sve više. Wenger je najmanje vjerovao Englezima, tačnije više je vjerovao internacionalcima među kojima je najviše, razumije se, bilo Francuza.

Najbitniji faktor, kontranapad. Munjevito oružje. Koliko od vas zna za informaciju da Arsenal, pod vodstvom Wengera, nikada nije završio ispod četvrtog mjesta? U prvoj njegovoj sezoni su završili kao treći (sa istim brojem bodova kao drugoplasirani Newcastle i sa sedam bodova manje od prvaka Manchester Uniteda), a samo dvije sezone ranije, primjera radi, Topnici su bili na očajnom 12. mjestu na tabeli, a uz to su igrali najdosadniji fudbal na Otoku. 

Počeli su da dolaze prvi plodovi revolucionarne igre totalnog fudbala na francuski način koji se igrao na stadionima u Engleskoj. Arsenal je u drugoj Wengerovoj sezoni na klupi osvojio dvostruku krunu, nešto što su Topnici prije toga napravili tek 25 godina ranije. Uskoro su došle i naredne dvije titule prvaka Engleske, redovno igranje u Ligi prvaka, šest FA kup naslova (dva osvojena nakon spomenutog finala protiv Barcelone), te šest Superkupova (također dva osvojena nakon finala iz Pariza). 

Možda će navijački zvučati, ali koliko od vas zna da je upravo Arsene Wenger kreator jedne vrste čuvene tiki-take koja u to vrijeme nije bila svojstvena za Katalonce sa Nou Campa? Ipak, nije to bila klasična tiki-taka, bila je igra kratkih i preciznih pasova sa nešto konretnijim napadačkim kretnjama u odnosu na Guardiolinu Barcelonu, bez mnogo filozofiranja. Bolje rečeno, igrači Arsenala su više šutirali. 



Vjerovatno u historiji fudbala nikada nije viđen bolji primjer kontranapada kao što se njime služila generacija fudbalera Arsenala sa početka novog vijeka. Ne vjerujete mi? Pogledajte priču "Invincibles", priču o generaciji Arsenalovih fudbalera koji su ušli u historiju engleskog fudbala kao jedini (i dan danas) klub koji je završio jednu sezonu bez poraza. Ujedno, Topnici i dalje drže rekord po broju utakmica bez poraza u historiji engleskog fudbala (49). Munjeviti kontranapadi koji su mogli da onesposobe sve odbrane na Planeti, usvako doba, na svakom stadionu. Opet mi ne vjerujete? Pogledajte snimak utakmice Lige prvaka Inter Milan - Arsenal na San Siru (Arsenal pobijedio kao gost sa 1:5). Školski primjer kontranapada. Thierry Henry, fudbal sa druge planete.

Osim nevjerovatnih kontranapada i do tada neviđenih rotacija na travnjaku, Arsenal je imao sjajne pojedince i igrače koji su sami mogli da preokrenu utakmicu. Dennis Bergkamp. Thierry Henry. Robert Pires. Patrick Vieira. Ponovo mi ne vjerujete? Vjerovatno pratite fudbal unazad pet ili šest godina.



Vraćamo se na Wengera. Povod ovog teksta bio je poraz Arsenala na otvaranju nove sezone u Premiershipu, ali ne samo poraz, nego očajno stanje u kojem se nalazi jedan ozbiljan premierligaški klub (treći po broju trofeja u Engleskoj). Čovjek koji je slovio za jednog od najlucidnijih i najboljih menadžera na Planeti se doveo u stanje da mu ekipa nije spremna istrčati 70 od mogućih 90 minuta na otvaranju sezone, nakon pauze, u derbiju protiv Liverpoola, na domaćem travnjaku. I nakon toga kaže da nije vrijeme za paniku, te da klub radi na dovođenju novih igrača. Nadamo se ne kao što je Granit Xhaka koji je plaćen 45 miliona eura (pa onda kažu da je mnogo 100 miliona za Pogbu).

Jose Mourinho, najveći protivnik Arsena Wengera u modernom fudbalu, prije nekoliko godina je rekao:

"Wenger je specijalist za neuspjeh. Ja nisam. Realnost je da je on specijalist jer je osam godina bez trofeja, a to je neuspjeh", rekao je Jose Mourinho na press konferenciji prije dvije godine.

Ironije radi, Mourinho je zaista rekao istinu. Menadžer koji osam godina vodi jedan od najboljih i najbogatijih klubova na Planeti, bez trofeja, nije ništa drugo nego neko ko se može nazvati neuspjehom. Raniji trofeji nisu dovoljan lijek za 12 godina suše (United je do dolaska Fergusona na titulu, primjera radi, čekao 26 godina). Računajući sa ovom sezonom, Arsenal 12 godina čeka na titulu prvaka Engleske. Vjerovatno će čekati i dalje, jer teško da će ove sezone završiti ispred dva Manchestera, a kako stvari stoje možda i Liga prvaka, koju Topnici igraju zadnjih 18 godina, bude nemoguća misija.

Wenger se umalo potukao sa Alanom Pardewom, umalo se potukao sa Joseom Mourinhom, bio je na rubu fizičkog okršaja sa Kennyjem Dalglishom koji ga je poslao „u neku stvar“, pred kamerama državne televizije, a nakon svakog poraza je krivicu tražio u sudijama, navijačima, menadžerima protivničkih ekipa, lošem terenu, povredama. Nikada nije krivio sebe.

"Kažu da je Wenger inteligentan, da zna pet jezika? Mi imamo 15-godišnjaka iz Obale Slonovače koji isto zna pet jezika", rekao je svojevremeno za Arsena Wengera nekadašnji trener Manchester Uniteda, Sir Alex Ferguson.



"Mislim da je on jedan od onih voajera, voli gledati druge ljude. Postoje neki ljudi koji, kada su kući, imaju velike teleskope i gledaju šta se dešava u drugim porodicama. On samo priča o Chelseaju", rekao je svojevremeno Mourinho o Wengeru.

Mourinho i dan danas ne voli Arsena Wengera. Ferguson ga je cijenio, što ne znači da ga je volio. Nazvao ga je najboljim menadžerom protiv kojeg je igrao u Premier ligi. Kada je United prije pet godina na početku šampionata pregazio Arsenal sa 8:2, već nakon četvrtog gola Manchestera Ferguson se nije želio radovati iz poštovanja prema kolegi. 

Stana Kroenkea, većinskog vlasnika Topnika, ne zanimaju rezultati. Njega isključivo zanima ekonomska računica (Arsenal u posljednje vrijeme vrši pripreme tamo gdje će prodati najviše dresova), a kamo bolje priče od te da mu novac u kasu upravo donosi diplomirani ekonomista, Arsene Wenger. S druge strane, navijače uopće ne zanimaju novci, pa su iz godine u godinu sve više bijesni zbog skromnih rezultata njigovog tima, ali i najskupljih ulaznica u Evropi koje plaćaju na Emiratesu. Postoji i ogromna grupa navijača u Engleskoj koja i dalje vjeruje Wengeru i njegovoj filozofiji. Da je Wenger na Balkanu ili drugom dijelu Evrope, vjerovatno bi do sada 200 puta bio otpušten ili protjeran iz kluba. Ovako, navijači čekaju 12 godina na titulu, a čekat će je izgleda još neko vrijeme (bio sam svjedok bijesa navijača Arsenala na Maksimiru koji je potrošio 700 funti da bi gledao poraz Arsenala od Dinamo Zagreba).



Sve više svađa, okrivljavanja drugih, pogrešnih kupovina i prodaja igrača, sve više četvrtih mjesta, a sve manje trofeja. Pored ovako "nabrijanog" Manchester Uniteda, pored Guardiolinog Cityja, pored preporođenog Liverpoola sa Kloppom i Chelseaja koji mijenja ploču, teško da Wenger sa svojim neuspješnim/pročitanim metodama može i do Lige prvaka. Utisak može popraviti 15-ak dana ljetnog prelaznog roka, ali teško da će neko zvučno ime stići na Emirates.

Valjda je više i pticama na grani jasno da u Arsenalu ne mogu očekivati trofeje. Bilo je to tokom ovog ljeta jasno Vardyju, Higuainu i Lacazetteu, koji su odbili potpis za Topnike. Svima je bilo jasno. Osim Profesoru Wengeru. Tvrdoglavom Francuzu koji se pravi Englez.

Novinar: Haris Ahbabović