„U vrijeme sijanja uči. U vrijeme žetve podučavaj. U vrijeme zime uživaj“, reče prije nekoliko stotina godina britanski umjetnik i književnik, William Blake.

S obzirom da svake sedmice radim neku drugu smjenu (u novinarstvu nikada ne znate koju smjenu da očekujete, niti koji dan da radite, pa se moji prijatelji uvijek čude kada im kažem da radim tokom nedjelje, za Bajram ili na prvi dan Nove godine), u sedmici koja se upravo danas završava sam radio prvu smjenu, što je podrazumijevalo da ću i sam biti žrtva žestokih minusa koji su ovih dana okovali sve krajeve naše zemlje (jutros u Sarajevu -26 stepeni Celzijusa).

Problem broj jedan se javlja kada shvatiš da ti se auto pretvorilo u jednu ogromnu santu leda, pa se moraš potruditi da ga pretvoriš u nešto što će te odvesti do željenog cilja. Dobiješ manje promrzline, cvokoćeš zubima jer više i ne znaš koji ti se dio tijela smrznuo, plešeš na cesti (u automobilu, naravno), a kada kreneš nekim sporednim ulicama psuješ Radu njihova vozila koja su na cesti u tim sporednim sarajevskim ulicama česta kao prestupna godina. Helem, dolazim na posao i vidim zadatak. Tema dana: Zima. Pahulje već počinju svoju novu priču, kao da prethodnog dana nisu ispričale šta su imale reći. Meni na um pada samo jedna stvar.

Imam 30 godina i jedno mi je jasno u svako doba dana. Nema godišnjeg doba koje me tako lako vraća u djetinstvo kao što je to zima. U svako doba dana. U svako doba noći. Sa prvom pahuljom snijega. Sa prvim dimom iz dimnjaka. Sa prvim hladnim danom. Sa prvim snijegom, ledom. Sa prvim lažnim (hladnim) sunčevim zraka. Zima me uvijek vrati u najbezbrižniji dio života. U vrijeme kada ništa nije imalo cijenu. U vrijeme totalne duševne raspuštenosti. U vrijeme kada ništa nije bilo toliko važno, osim zime i njenih ledenih poklona.

Šalio sam se u prethodnim danima sa svojom suprugom da bi jedno drugom morali kupiti paketiće. Šalio sam se, ali sam u jednom dijelu svog srca zaista bio iskren. Kao što nekada reče Fjodor Mihajlovič Dostojevski:

„Imaš neke tajne koje dijeliš sa drugima. Imaš tajne koje dijeliš samo sa sobom. A imaš i one tajne kojih se bojiš priznati i samom sebi“.

Valjda je to ta jedna mala dječija iskra koju čovjek nosi sve do svoje smrti. Tračak bezbrižnosti. Rani potez duše. Tačka koja će uvijek sijati, imao sedam ili 77 godina. Uvijek sam tvrdio da mi je zima omiljeno godišnje doba. I danas je. I bez obzira na jutrošnjih -26. 

„Kako ti zima može biti omiljeno doba? Vidjet ćeš koliko će ti biti omiljeno doba kada sam počneš da se griješ i da se brineš za ogrijev“, reče mi prije dosta godina otac.

I bio je upravu, donekle. Problem je u tome što ja svoju zimu ne mogu prodati ni za kakve novce. 500 ili 1.000 KM u zavisnosti koliko me godišnje košta ta zima nije dovoljna tegoba da kažem kako jedva čekam proljeće i da mi je više puna kapa zime i hladnoće. Ja zimu ne bih prodao ni za šta, pa makar to podrazumijevalo usmenu izdaju najavljujući proljeće.

Međutim, neko je ubio zimu, ili je samo kidnapovao, pa je danas nema onakve kakva je uvijek bila tu. Nekada su sanke bile osnovni predmet koji je svako dijete moralo imati. Što bolje i brže sanke, veći si laf. Veća si zvijezda u ulici, mahali, selu, gradu. Šef si. Vedriš i oblačiš, kofrčiš se. Može ti se. Danas su pametni telefoni zamijenili sanke, pa su djeca na sankama u seoskim/gradskim sokacima i na brdima izumiruća vrsta. 

Svi moji prijatelji koji budu čitali ovaj tekst će se nasmijati na sami pomen o nekim događajima. Moj pametni telefon tog vremena bile sa saonice koje smo svi od milja zvali „autobus“. Specifične sanke koje se i dan danas mogu nabaviti u nekim trgovinama i pored kojih uvijek zastanem kada ih ugledam u nekoj trgovini. Vrate me 20 godina unazad, u vrijeme kada su brige bile nepostojeća pojava. Autobus je mogao da primi tri čovjeka, a na brzini su dobijale onda kada su na njima bila upravo tri insana. Osim toga, izgledale su gorostasno, betmenovski, pa sam veoma rijetko završavao u kanalima u seriji sankaških ludorija koje se zovu „podapinjanjem“ ili „izvrtanjem“. Ovi sa manjim sankama su bili česti gosti raznih kanala i uvala. Ja sam ih slabo posjećivao.

Činjenica je da sam imao i letova s njima (bukvalno letova). Jednom prilikom smo se spuštali sa samog vrha staze kada su se ispred nas pojavili konji s kolima. Imali smo dva izbora: Da se zabijemo u konje, pa vjerovatno poginemo, ili da preletimo preko jedne ledine, pa onda kome opanci, kome obojci. Izabrali smo ovo drugo, a da smo mjerili svoj skok ne bi se postidili skoka ni neki skakači sa skijama. Komšija kojem smo se umalo direktno zabili u kuću nas je upitao: „Otkud vi ovdje?“ I dan danas se nasmijem na tu njegovu izjavu i naše izraze lica kada smo „sletili“ na Zemlju. Naša reakcija nakon što smo "došli sebi", a nakon njegovog pitanja, je bila WTF?!

Bilo je i urnebesnijih incidenata. Stari u naselju u kojem smo živjeli su nerijetku bili žrtva tzv. „zimskih makazica“ (to vam je ono kada nekoga 'pokupite' sankama pri ogromnoj brzini, a on nakon toga u zraku napravi škarice poput Rivalda iz one utakmice protiv Valencije na Nou Campu). Bilo je incidenata da ti se komšija zamjeri, pa ti na vrata dođe sa hladnim oružjem samo zato jer misli da si mu ti priredio makazice, a nisi. Jedan od komičnijih događaja za sobom vuče prijatelja koji je razbio glavu, dok su ga preostali vozili kući na sankama oponašajući zvuk Hitne pomoći. 

Sve mi možeš uzeti, ali mi zimu nikada ne možeš oteti iz ruku. Danas takva zima jednostavno ne postoji. Ali, čudno je to. Djeca koja ignorišu sve zimske radosti su uglavnom djeca iste one djece čijoj generaciji i sam pripadam, a koja su nekada tako bezbrižno uživala u zimi.

Sanke su zamijenili pametni telefoni, jedenje snijega je zamijenilo pušenje nargile, promrzle ruke i kriške hljeba sa džemom ili pavlakom su zamijenili skupocjeni automobili, društvene mreže i neki drugi društveno-socijalni poroci današnjeg vremena. Grudvanje su zamijenili pištolji. Ne spadam u red onih koji će uvijek reći kako je nekada bilo sve bolje i ljepše, ali zima zaista jeste bila ljepša. OK, ne kažem da trebamo sve odbaciti od sebe, ali koliko djece danas viđate da se sankaju ili skijaju u mahali?

„Krajem zime se razvodim, a početkom jeseni se ženim. Prošlo je već 15 godina otkako se ženim svake godine“, rekao je svojevremeno poznati holivudski glumac Morgan Freeman.

Ovo je moja zimska priča. Kratka kao i svaka zima.

Novinar: Haris Ahbabović