I tako, džaba temperatura, džaba groznica, džaba poderane nosnice, džaba sve maramice ovoga svijeta, džaba suhi kašalj, džaba sva ta iscrpljenost uzrokovana prehladom. Ne možete da ubijete ono najbolje u meni. Ne možete mi oteti ono najdragocjenije. Ne možete da slomite onaj topnički duh koji željno iščekuje finale FA kupa između Arsenala i Chelseaja.

Teška utakmica. Taktička nadmudrivanja sa obje strane londonskih filozofija. Arsene Wenger na jednoj, a Claudio Ranieri na drugoj strani. Seaman protiv Cudicinija. Adams protiv Desaillyja. Vieira protiv Lamparda. Bergkamp protiv Gudjohnsena. Henry protiv Hasselbainka. Kakva fudbalska elita na jednom mjestu. Sedamdeseti je minut. Uzima loptu na nekih 40-ak metara od gola Chelseaja, i onda samo BUM. Klasična engleska zavijena lopta koja putuje cijelu vječnost i priča sve nogometne priče ovoga svijeta. Ukazao se Pele iz Romforda. Ukazao se jedan od najomiljenijih likova koje sam ikada gledao u svetom crvenom topničkom dresu. Ukazao se doktor mangupisanja i preteča svih mangupa prošlog i ovoga vijeka. Ukazao se Raymond. Ukazao se Ray Parlour.

Fudbalska priča Rayja Parloura počinje 1992. godine kada je odigrao svoju prvu utakmicu u dresu Arsenala. Pele iz Romforda, tako su ga zvali, a taj nadimak mu je ostao i dan danas. Bio je fudbaler onako skromnih fudbalskih vještina. Nije imao tehniku Stevena Gerrarda ili lucidnost Paula Gascoignea. Nije imao taj fudbalski mozak Franka Lampara, nije imao tačnost pasova Davida Beckhama. Ali je od svakog po malo uzeo. Ipak, imao je ono što nijedan od njih nije imao kao on. Imao je neviđeni smisao za humor. Pele iz Romforda, ako odluči da se bavi bilo kakvom vrstom komedije, bio bi Zinedine Zidane svog vremena. Komični genije zbog kojeg su svi padali u trans. Najbolji "story teller" svih vremena. Uživajte u njegovim nezaboravnim anegdotama.

"Tog 4. maja 2002. godine igrali smo finale FA kupa protiv Chelseaja. Pobijedili smo 2:0, a ja sam postigao vodeći gol u 70. minuti.  Euforija, radost, kako to već ide i na putu do aviona uzeo sam pivo. Ispred mene se stvorio Arsene Wenger i samo mi kratko rekao: 'Nema alkohola! U srijedu je velika utakmica'. Igrali smo na Old Traffordu, za titulu, protiv Manchester Uniteda. Za duplu krunu. Rekao sam mu da jedno pivo neće škoditi i da ću biti uredu do utakmice u Manchesteru. Otišao sam do likova koji su već imali pivo u rukama.

'Ako te vidim da piješ, kaznit ću te', došao je Wenger do mene i samo mi to ponovio.



Nakon toga sam vratio pivo. Kada smo sletili otišao sam u pab u koji uvijek idem poslije utakmice, nebitno pobijedili ili izgubili. Bio je pun navijača Arsenala. Šampanjac, tekila, nije bilo lako, do kraja večeri padao sam preko stolova koliko sam se 'ubio' od alkohola. Nisam ponosan na to, ali bila je super zabava. Sljedeći dan lagani trening.  Saigrači su me pitali da li mi je dobro, bazdio sam na alkohol. Velika je sreća što nisam sreo Wengera, on je već bio na terenu, a naša grupa se samo lagano istezala tog dana. Nakon treninga sam krenuo da posjetim mamu i tatu. Na putu do njih svratio sam da se javim drugarima u lokalni pab. Svi oni su se kladili da ću ja postići prvi gol protiv Chelseaja. Kvota je bila 25/1. Možete samo zamisliti koliko su novca uzeli. Krenuli su da mi naručuju pivo, rekao sam da ne smijem, imamo važnu utakmicu protiv Uniteda, a Arsene me upozorio. Popio sam deset piva, a i dalje se nije nazirao kraj mojoj zabavi.

Uglavnom, došla je utakmica, mi smo pobijedili 1:0 na Old Traffordu i tako smo osvojili duplu krunu. Ja sam odigrao veoma dobru utakmicu. Ulazim u tunel, prilazi mi ekipa Sky Sporta – ja sam igrač utakmice i dobijam ogromnu bocu šampanjca. Sjajno, mislim u sebi. Ulazim u svlačionicu, prilazi mi Arsene Wenger.

'Hoću da porazgovaram sa tobom', reče mi kratko.

- Svašta mi prolazi kroz glavu.

'Bio si sjajan večeras. Ti i Patrick Vieira maestralni. Bili ste klasa za sebe. A da li znaš zašto? Zato što sam te spriječio da piješ alkohol'.

"Smiješne su neke situacije u kojima sam se našao u Arsenalu. Kada sam došao na jedan ručak u Arsenalu, obratio mi se Ray Parlour koji mi je rekao: 'Can you pass me the ball?' (Možeš li mi dodati loptu?) Ništa mi nije bilo jasno, a onda mi se Patrick Vieira obratio i rekao mi da mu dodam bocu s vodom (Can you pass me bottle of water?). Svi smo se smijali nakon toga", rekao je jednom prilikom Thierry Henry, koji je otkrio da je upravo Ray bio najsmješniji igrač Topnika s kojim je igrao.

Ray Parlour je nakon okončanja karijere napisao knjigu u kojoj je objasnio, na tako slikovit način, neke od najkomičnijih situacija u vrijeme kada je bio u dresu Arsenala. 

Jednom prilikom Arsene Wenger je napravio uobičajenu vježbu. Vježba se sastojala od toga da igrači podignu noge i tako ih drže uz zid. Svi su to učinili, pa je odlučio i Francuz da se sam malo istegne i pridruži se fudbalerima Arsenala. 

"Kada je Arsene podigao noge na zid, vjerovatno je izgubio ravnotežu i samo se skotrljao do polovine sobe. U prvim trenucima je nastao tajac, a onda sam počeo da se smijem, potom su se nakon mene počele smijati i neke druge moje kolege. Ubrzo smo shvatili da Wengeru to baš i nije smiješno, pa smo se suzdržavali od smijeha. Ipak, tu i tamo se čulo gluho smijanje igrača koji su jedva izdržali da ponovo ne prasnu u smijeh. Uvijek se prisjetim te komične scene sa Wengerom", rekao je Parlour.



"Za mene je Wenger bio poput inspektora Clouseaua, tako sam ga oduvijek zvao. Past će preko svoje pertle i zapetljat će se u bilo čemu. Volio sam Petera Sellarsa, gledao sam sve Pink Panther filmove kad sam bio mlađi i Clouseau je bio moj omiljeni lik. Wenger ga je svojim kretnjama gotovo oponašao, nisam mogao odoliti tom nadimku", rekao je jednom prilikom Ray.

"Arsene je bio odličan u prepoznavanju mladih talenata. Ali, znao je i promašiti u procjeni. U ljeto 2000. godine je doveo igrača na probu. Bio je to visoki centralni odbrambeni fudbaler. Zanimljivo u ovoj priči je to da je naš saigrač Martin Keown uvijek bio zabrinut oko novih igrača koji dolaze u klub jer je mislio da će mu ukrasti poziciju. Čim bi nekog doveli na poziciju stopera, on bi ga nazvao beskorisnim. Bio je to snažan čovjek iz Latvije, Igors Stepanovs. Bio je unikatan, ali realno, nije bio nivo Arsenala. Nekoliko nas je stajalo do terena na njegovoj probnoj utakmici i na sve što je dobro uradio, bilo to obično dodavanje ili teži duel, mi smo mu aplaudirali. Namjerno smo to radili, jer smo znali da će Keown poludjeti.



Dennis Bergkamp sjedio je do Wengera na klupi i glasno hvalio Stepanovsa što je u jednom trenutku zasmetalo Keownu koji je promrmljao: 'Nije baš toliko dobar.' Svi smo znali da Igors nije dovoljno dobar za Arsenal, odnosno da nije razina Adamsa ili Keowna. Ali, Martin je bio tako laka meta jer bi odmah zagrizao. Sedam dana poslije, Igors je i dalje bio kod nas, ostali smo zaprepašteni kad nam je rekao kako je potpisao četverogodišnji ugovor. Nevjerovatno, Arsene nije znao da smo mi samo pokušavali zeznuti Martina. On nas je nastavio slušati, a mislim da je presudio Bergkampov idiotski uzvik: 'Kakav igrač'. Koštao je klub oko milion funti, ali nije bio razina za Arsenal. Bez uvrede niželigaškim igračima, ali Igors je bio miljama daleko od nas na terenu.

U februaru 2001. godine smo gostovali na Old Traffordu kod Manchester Uniteda. Na snazi je bila velika kriza izostanaka zbog povreda na poziciji stopera, pa je tako Wenger bio primoran poslati odbranu u sastavu: Luzhny, Grimandi, Stepanovs i Cole.  Na poluvremenu smo gubili sa 5:1, a u tunelu mi prilazi igrač Uniteda, Dwight Yorke, i pita me:

- 'Odakle ste dovraga doveli onog stopera?', 

Arsene je počeo divljati po svlačionici što mu apsolutno ne stoji. Bilo je teško zadržati ozbiljnost, jedva sam se suzdržavao da ne puknem od smijeha jer sam ga prvi put u životu čuo da psuje. Pomoćni trener Pat Rice me presjekao pogledom koji je govorio: 'Nemoj se smijati. Samo to ne'", rekao je Ray Parlour.

Parlour tvrdi da je Arsene Wenger bio najveći fudbalski genije kojeg je ikada vidio i s kojim je ikada radio. Tvrdi da je podvig Arsenala iz 1998. godine, kada je Wenger u svojoj drugoj sezoni na klupi Topnika osvojio duplu krunu, veći nego ono što je napravila generacija Nepobjedivih u sezoni 2003/04., kada su okončali šampionat bez ijednog poraza, što nikada nije pošlo za nogom nijednom engleskom klubu.

"Mnogo stvari se promijenilo otkad je Wenger stigao u Arsenal. Počeli su dolaziti mladi talentovani fudbaleri, naša ozbiljnost je trebala da bude na što većem nivou, igrali smo sjajan fudbal, a Tony Adams je prestao da pije alkohol", rekao je jednom prilikom Pele iz Romforda.

Bilo je komičnih situacija u kojima je učestvovao sadašnji pomoćnik Arsenea Wengera, Steve Bould.

"Jednom smo se vraćali sa gostovanja iz Newcastlea i nismo znali čime da se zabavimo u autobusu. Onda smo odlučili da se takmičimo u jedenju hrane. Steve Bould je na kraju pobijedio. Čovjek je pojeo čak devet sendviča. Mnogi igrači su od vozača tražili da zaustavi autobus, jer im je bilo muka i morali su da povraćaju. Nikad neću zaboraviti te trenutke. Kako smo se samo smijali poslije", rekao je Ray.

Iako je tadašnji tim Arsenala bio pun mangupa, bila je to generacija koja se gotovo svake godine, rame uz rame, borila za titulu sa Manchester Unitedom.

"Jednom smo Steve Bould i ja naručili 35 piva za nas petoricu Engleza. U drugom ćošku su sjedili novi igrači iz Francuske koji su pušili cigarete. Upitao sam sebe: 'Kako ćemo dovraga igrati ozbiljan fudbal svi skupa?' Iako smo stalno izlazili u pabove, na kraju te sezone smo osvojili duplu krunu", rekao je Parlour.

Radi se o čovjeku koji je upravu kluba nagovarao da Dennisu Bergkampu "udare" injekciju i tako ga uspavanog unesu u avion, zbog poznatih Bergkampovih razloga i straha od letenja avionom. Uprava kluba je u čudu gledala Rayja kada im je to predložio.

Danas se lako možete zapitati zbog čega je Arsenal posljednju titulu u Premiershipu osvojio prije 13 godina?

Nikada nakon toga nisu imali takvu hemiju u ekipi kao u vrijeme kada su glavne zvijezde kluba sa Highburyja bili ujedno i najpoznatiji posjetitelji engleskih pabova. 

Možda razlog leži u tome što današnji Topnici nemaju Rayja Parloura, Pelea iz Romforda, koji će propi**** krv na terenu kako bi njegov Arsenal ostvario pobjedu. Uprkos tome što je lumpovao do zore i što "bazdi" na alkohol, te što je nekoliko sati ranije bio glavna atrakcija lokalnog paba. Na stolu. Pele iz Romforda. Kakav bi samo glumac ili komičar bio. 

Novinar: Haris Ahbabović