Prošlu sezonu je proveo u klubu koji se zove koji se zove Prespa Birlik. Samim pogledom na zastavu/grb spomenutog kluba, jasno je da se radi o nekakvim Turcima, ali nam je Bjelkanović to pojasnio natenane, pa da skratimo priču. Radi se o tursko-makedonsko-švedskom fudbalskom džematu, što bi se kod nas u Bosni kazalo.

Poznat i među ženskom populacijom posebno popularni Bjelkan ima karijeru veliku kao noge Petera Croucha, a u ekskluzivnom i opuštenom intervjuu govorio je za Source.ba portal o svojoj karijeri, anegdotama, fudbalu, životu, Balkanu i svemu pomalo.

Garantujemo vam da ćete uživati u narednim redovima, s obzirom da nemamo tu čast i privilegiju da ovako često razgovaramo sa živopisnim fudbalerima sa ovih prostora, a kojima na karijeri može da pozavidi i veliki Nicolas Anelka. Donosimo vam intervju dug poput euforičnog slavlja Pippa Inzaghija.

Boris Bjelkanović je rođen u Banjaluci 1984. godine. Igra na poziciji centralnog beka ili braniča, a u karijeri je do sada nastupao za Kamen Ingrad, Bonifiku (nije Benfica, ovo su neki Slovenci), APEP, Atromitos, Celje, Pomorac, Honved, Putnok, Lushnju, Pomorac iz Kostrena i Rosengard, BW 90 IF, Österlen i Prespa Birlik.

Source.ba: Čudan je taj fudbal. Male su stvari koje čovjeka natjeraju da zavoli tu budalastu igru. Sjećaš li se tog nekog detalja zbog kojeg si ti zavolio fudbal i počeo da šutaš loptu s rajom u kvartu? Imaš godina taman za onu romantiku iz devedesetih, pa možda se tada i nije bilo teško zaljubiti u bilo šta što ima veze sa fudbalom?

Boris Bjelkanović: Brate, kao i sva djeca tih 90-ih, ulica je odigrala ključnu ulogu. I sam si spomenuo, a drago mi je da jesi, pojam raje. S obzirom da sam rođeni Banjalučanin, te da sam i nakon preseljenja u Hrvatsku svaku godinu nastavio dolaziti barem jednom godišnje u BL, meni je ta važnost i simbolika raje ostala do današnjih dana. Igrati za raju je bio prestiž i privilegija i tako je sve počelo. Tada sam bio ufuran u moćni Milan s Van Bastenom na čelu. Zaljubio sam se u njih i ta ljubav je dugo poslije trajala. Da se vratim sekundu raji. To je koncept uglavnom vezan za BiH i meni je nevjerovatno kako je to zapravo bitan dio bosanskohercegovačkog identiteta. I sam znaš, možeš biti svjetski prvak, astronaut, predsjednik, polušpica Recreativa iz Huelve, ali biti šupak ili papak... S druge strane, možeš nikad ne izaći iz kraja, a biti prava raja. Ili si raja ili si šupak. Džaba ti sve ako izgubiš ono što ti pripada po mjestu odrstanja, a to je da si član raje. Uspjeh se boduje drugačije u pravim okolnostima i u pravom sistemu vrijednosti gdje pripadnost i poštovanje igraju ključnu ulogu. Mlađi poštuju, stariji štite pripadnost kvartu, naselju, zgradi, i to mi je fascinantno. Moja raja je u Banjaluci i smatram se njenim integralnim dijelom. Ali, to imaš ili nemaš. Svojim postupcima se sam svrstavaš u kategoriju šupka ili raje. Meni bi bilo veliko razočaranja s ljudske strane da se nečim diskreditiram i da me se etiketira šupkom. Ono, to bi značilo da nisam uspio kao čovjek. Što se nogometa tiče, što rekoše velikani iz “Zabranjenog pušenja”, ko zanemaruju taktiku i igra za raju završit će u nižerazrednom Vratniku. Ima puno u tome, a opet, može se ići i naprijed, nezanemarivati taktiku i prerasti Vratnik. Ipak, nikad ne smiješ zaboraviti odakle si krenuo, gdje pripadaš. Tako jednog dana i kad igraš u Realu, dođeš ispred zgrade i odrigraš za raju, barem jednom godišnje. 

Source.ba: Kada na Googleu ukucaš ime Borisa Bjelkanovića, lista klubova je veća od karijere Kareema Abdul Jabbara. Na ovoj listi bi ti pozavidjeli mnogi igrači. Gdje ti je bilo najbolje i zašto? Gdje ti je bilo najgore i zašto? Pretpostavljam da je u svim tim karavanama i avanturama bilo i onih da nisi imao šta jesti kao Rivaldo ili da si se vozio po nekoliko desetina kilometara kao Salah, ali da je bilo i onih da si imao sve žene svijeta kao Santi Munez u filmu "Goal"?

Boris Bjelkanović: Jeste vala, kroz napaćenu karijeru bilo klubova više nego krivih pasova na derbiju Univerzitat De Chile - Univerzirat De Catolica, ali svaki klub, svaka promjena sredine ima svoju malu priču, poneku anegdotu. Najvažnije od svega, iz svakog kluba se rodilo pokoje vrijedno prijateljstvo. Pamtim Kamen Ingrad jer Kamen je početak priče, jer bez Kamena ne bi bilo ničega. Možda mi je najljepše, što se života tiče, bilo dvije godine u Honvedu. U Budimpešti, u gradu koji nikad ne spava. I ja sam malo spavao te dvije sezone, pa su mi vjerovatno zato lože pucale k'o petarde za Novu godinu. Osjetilo se po broju nastupa. Egzotika je bio Kipar gdje smo znali nemali broj puta iz carstva kožnog separea uletit direkt na onaj prvi jutarnji trening u osam ujutro jer je u onim ljetnim mjeseca poslije osam ujutro bilo nemoguće od vrućine trenirati. Od tamo pamtim Saviove slobodnjake kad se raja na klupi grli i slavi, s on nije ni opucao i nadmetanja sa Delasom koji mi se bukvalno useravao u život u svakom zračnom duelu. Upoznati grčkog boga osobno, lično, a Boga mi i personalno, iskustvo je koje sam platio natučenim bubrezima. Bilo je svega, pa i pozivanja treba na tekme, a mučki provokator trener te ostavi baš tu utakmicu na klupi. Poslije se pravdaš kako te uhvatio alibi zadnje lože neposredno pred zagrijavanje. Istina, nekad smo se gađali kavijarom, a nekad smo mazali tanko Argete do prvog u slijedećem mjesecu. Sve su to čari ovoga posla, a nemali broj puta je bilo ljepše, dostojanstvenije i ljudskije u ovim slučajevima s Argetom. 

Source.ba: Bio si u jednom egzotičnom klubu. Prespa Birlik... sa prvim pogledom na grb čovjek pomisli odmah da se radi o nekoj turskoj fudbalskoj koloniji u Skandinaviji. O čemu se radi?

Boris Bjelkanović: Ma, Švedska je jaka u svakom pogledu, pa tako i u onom sportskom, nogometnom. Puno je tu imigranata sa svih strana svijeta još iz onog prvog imigracijskog vala, 50-ih godina prošlog stoljeća i oni su kroz godine u svakom gradu u kojem žive, osnivali sportska društva. Klub za koji sam ja igrao prošle sezone su osnovali makedonski Turci iz okolice jezera Prespa. Ovu sezonu igram za romantični FC Balkan. Mislim da vam je sve jasno. Slična priča, osnovan davno s igračima i upravom porjeklom s Balkana. Iako je i je većina igrača s Balkana, kao i vodstvo, klub bi se komotno mogao nazvati FC Internazionale za bogate. Ima nas sa svih strana svijeta, a imamo i dva Šveđanina čisto radi političke korektnosti. Ove sezone napadamo viši rang k'o rudari porciju graha poslije udarničke druge smjene. 

Source.ba: Kroz domaći fudbal, vjerujem, da si prošao kroz sito i rešeto. Znam da si tu mnogo toga doživio/preživio. Znam da si pun tih pikanterija sa domaćih travnjaka. Evo ti prilike da otvoriš dušu i kažeš sve što te mori.

Boris Bjelkanović: Što reče moj jedan bivši saigrač “prošao sam sito i rešetke”. Na Balkanu je gotovo svugdje ista ili slična priča. U svakoj zemlji bivše države više talenata nego žena sumnjivog morala na Adrianovoj rođendanskoj žurci. Bez zajebancije, toliko talenata na broj stanovnika statistički je neshvatljivo i najjačim naučnim umovima. Ali mi imamo sistem i beskrupulozne ljude koji bi sjebali i nesjebivo. I sjebavju već godinama. Aj da počnemo od profesionalaca, od prve lige. Recimo u Hrvatskoj su igrači, a čini mi se da je tako i u BiH i Srbiji, kao neki slobodni umjetnici, obrtnici koji isporučuju svoj rad klubovima. Ej, s pravne strane to je takva provala da se usereš. Dok god se ne vrati sistem da je igrač profesionalac zaposlenik kluba na određeno vrijeme, igrač se ostavlja na širokom nezaštićenom prostoru. Dogodi se da igrač mora otvoriti obrt, isporučiti račun klubu. Klub kasni s platom, igrač kao obrtnik mora platiti davanja državi. Država te pita. I šta onda. Zatvoriš obrt. A onda ti klub ne može platiti jer kao nemaš obrt. Začarani krug u kojem klub štiti samo sebe. Opadanje u dugove i frustracije. Barem je tako bilo u moje vrijeme, morao bih provjeriti jer se nešto promjenilo, ali čisto sumnjam, možda samo na gore. Da ne pričam o 90% loše infrastrukture, korupciji, podmićivanju trenera, sudaca. Kokošarskih kokuz menađera više nego igrača. Da ne griješim dušu, čast iznimkama. Ali, ovo su stvari koje se toliko puta već ponavljaju da ih već i kanarinci iz Nantesa na granama znaju. Dosadan sam sam sebi kad ovo spominjem. Ima kriminala, ima sumnjivim likova, ali dok se ne promjeni sistem i zakoni koji dozvoljavaju 90% legalnog kriminala, i što je najvažnije, mentalni sklop ljudi, i dalje ćemo se sustavno patiti i uništavati. Ne vidim neku perpskektivu u dogledno vrijeme. Opet, Hrvatska druga na svijetu, klubovi se gombaju po Europi, igrači na cijeni... Svjetska čuda su porjeklom sa brdovitog Balkana i našeg dijela Mediterana.

Source.ba: Toliko klubova, toliko transfera, raskida, potpisa... Je li bilo tu kakvog hajra, što bi kod nas u Bosni rekli? Je li Bjelkan hajrovao na način da će poslije svoje bogate fudbalske karijere biti vlasnik lanca trgovačkih i frizerskih salona, vlasnik dvije benzinske pumpe, vlasnik manjeg kvarta negdje na moru i vlasnik 10% dionica Zvijezde iz Gradačca?

Boris Bjelkanović: Gledaj, mogao sam napraviti milione, pa da sam nesretan i da mi je malo. Ali nisam proklet i sasvim sam zadovoljan jer sam si priuštio što sam htio. Stvar je afiniteta i predstave što nama predstavalja puno, a šta malo. Meni malo treba da budem zadovoljan, ispunjen. Što znači da imam puno. Malo filozofije Vinnieja Jonesa, ali vjerujem da se razumijemo. Nakon završetka karijere, ostala je fina podloga za jednu odskočnu dasku. Ne zanima me taj tip biznis ulaganja, tako da ništa od otvaranja lanca frizerskih salona. Kad si već spomenuo, ovdje u Malmöu je penal da svaki frizerki salon (90% vlasnici arapskog porijekla) imaju za reklamu gigantske fotografije ošišanih Cristiana, Neymara i Messija. Kad bude bio Sammi Al-Jaber, Mustafa Hadji, Hatem Trabelsi, Ali Daei onda ću i ja tanjiti svoj bezobrazne zulufe i sređivati šiškice u jednom od takvih salona, a do tada ne ulazim. Da otvaram salon, meni bi bili manekeni za frizure Piplica, Valderama, Couto, Lokvenc i Tofting. 

Source.ba: Šta radiš kad ne misliš o fudbalu? Šta te najviše zaokuplja u životu? I šta nakon okončanja karijere, šta ćeš raditi? Imaš li bilo kakav početni plan u glavi?

Boris Bjelkanović: Ne igram, evo hvala Bogu, već jedno tri godine  profesionalno i mogu ti reći da mi ne fali ni najmanje. Bila kriza prvih par mjeseci da se navikneš da ti to više nije primarno, da nije posao, a onda mi se baš uslačilo. Razmišaljam o svemu, najmanje o nekom nogometu. Niti ga nešto gledam, pratim. Od nogometa samo Ikone i malo igranja za ćeif, ono što se kaže. Završio sam Pravni fakultet, pa se time bavim i nastavljam školovanje, a radim trenutno s djecom u Malmöu gdje i živim. Uglavnom dobro je sve, dragi. Što je govorila moja baba na sve “nek se omladina druži, samo da ne sjedite golom guzicom na hladnom betonu”.

Source.ba: Onako, ko vidi tvoje objave po fejsu i ko te upozna, pravo si gotivan i pozitivan lik. Šta Bjelkana najlakše izbaci iz cipela?

Boris Bjelkanović: Iz cipela me nalakše izbace žuljevi kad ih obujem jednom godišnje za kakvu svadbu ili ne daj Bože, sahranu. A ako si mislio više onako figurativno to za cipele, onda bi to bilo licemjerje. Koliko god nas ova politička, a i sportska elita (kad kažem elita, ne mislim ništa pozitivno) navikla da uvijek može gore, koliko god nam uriniraju na zdrav razum i inteligenciju, koliko god se motali lažnim plaštevima nacionalizma i vjere, jednostavno mi je teško shvatiti da je moguće da su im obrazi džonovi, visoko podignute noge u opasnoj zoni prepona, glave i da tako besramno mogu farbat ovaj napaćeni narod, raditi tačno kontra onoga sto pričaju, iščuđavati se stvarima koje rade, još ne mogu vjerovati da je moguće biti takav šupak. Onda opet razmislim, pa kažem, šta se imam čuditi, to ne najnormalnija stvar, mi smo to već negdje podsvjesno prihvatili kao “jbg, šta da se radi”. E to mi se gadi, pa onda sve ostalo. A od ovih bitnih stvari me izbaci iz cipela kad Roda Kerkrade gubi kod velikog Zwollea 2:0 i onda okrene na 2:3. Bezobraznih iz jedan u dva sigurnije nego da nećeš dobit platu na vrijeme u Bosni.

Source.ba: Boris Bjelkanović je, za one koji ne znaju (a tako kaže biografija), rođen u Banjaluci. Kažu da smo mi Bosanci uvijek u rukavu imali taj neki lucidni vic koji svakoga može nasmijati, pa nije ni čudo što imaš takvu vrstu smisla za humor. Znam da uvijek na Bosnu gledaš sa velikom pozitivom. Jednom si mi napisao da je Bosna čudo. Zašto je BiH čudo?

Boris Bjelkanović: Ta riječ čudo najbolje opisuje baš BiH. Ma čudo je izmišljeno radi Bosne, k'o jogurt radi bureka. Čudo i BiH idu nogu pod nogu, pas pod pas ko Xavi i Iniesta. Ustvari, da ne serem više, čudo i BiH su sinonim jer gdje neće biti čudo kad 99% raje radi (one raje koja službeno radi) za 350 maraka, a hladno (valjda pomoću filmskih trikova) troši 450, i svi njima još dužni. Bez imalo patetike i nekog klišejizma, BiH je čudo zbog nesalomljivog duha iz kojeg nastaje najbolji humor. Zemlja koja je bila sinonim tolerancije, kvalitetne muzike, filma, nogometnih ikona u liku i djelu Haseta, Papeta, Straussa sa Grbavice, zemlja raje, šege, bezvremenskih Top Lista Nadrealista. Zemlja neskršenog vedrog duha koja je i u najtežim trenucima odoljevala te prkosno odbijala ispustiti dušu je ništa drugo nego čudo. E sad, ne živi se samo od šege. Treba plaćati račune, a oni šupci s početka priče poćerali poštenu raju po Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj...

Source.ba: Nogometne ikone, Bjelkanove hronike, neizostavna štiva i sve to. Obično se i tvoji komentari nekako uvijek nađu prvi vrhu, jer ih raja baš gotivi. Očito je prisutna ozbiljna doza ljubavi prema ovoj svetoj igri. I taj dio života te poprilično proslavio, zar ne?

Boris Bjelkanović: Pa Ikone su jedna lijepa životna priča. Spontana priča koja je proizašla iz zajedničke ljubavi prema romantičnom, onom nekadašnjem nogometu i koja je izrodila pravo ikonsko prijateljstvo. To je jedna stranica na kojoj se ja svaki put vraćam u djetinjstvo, na kojoj se svaki put sa istim guštom vraćam djetinjoj ljubavi i koja me opušta od ove današnje surove životne i sportske realnosti. Valjda se to ljudima sviđa, to da sam spontan, da se šalimo na taj jedan nadrealan sarkastično-ironičan način, pa zato to i čitaju. Ja se jako zabavljam i nastavit ću dok je tako.

Soure.ba: Bjelkane, šta je ikonski i zašto?

Source.ba: Gol Saeeda Al-Owairana na Mundijalu 1994. godine ili gol Ronaldinha Seamanu 2002. godine sa tribina? Bjelkan:  E jbg, ti prvo pitanje pa odmah za peticu! Teška srca Ronaldinho, iako bi ikonski gol Al-Owariana na svjetskom u Americi rasplakao i najtvrđi Kamen Ingrad. 

Source.ba: Frizura Fabrizija Ravanellija ili frizura Vedina Musića? Bjelkan: Vedina za predsjednika, ali jedan je Fabrizio srebrnih kosa.

Source.ba: Album Šefika Kinke Ibrahimovića ili album Elvira Baljića? Bjelkan: Jest da su oba za Dore i San Rema, ali u fotofinišu Šefik “lokalpatriotski” zbog Rosengarda.

Source.ba: Znam da voliš Tomu Piplicu, pa moram ovo izbaciti iz sebe: Čuveni autogol Tome Piplice u Bundesligi ili ćelavica Hasana Sasa? Bjelkan: A brate mili, pa Piplici bih prepisao tri duluma zemlje.

Source.ba: Tomas Brolin ili Roberto Baggio? Bjelkan: I Brolin bi ti rekao Zlatni repić. 

Source.ba: I da završimo intervju jednom poslasticom: Bergkamp ima tu lucidnu kreativnost, Roberto Carlos ima šut kojim probija zidove, Patrick Kluivert ima trzaj glavom jači od trzaja haubice 122mm, Dado Pršo ima najjebačkije ime na PES-u, Mustapha Hadji ima najšvalerskiji izgled, Bruno Akrapović ima najjače postavljanje.. Šta ti imaš, majstore?

Boris Bjelkanović: Bjelkan ima na visinu nadodanu priču i Denim poslije brijanja-jedini istinski afrodizijak. A što se tiče nogometnih vještina, nisam brz, ali zato imam lošu procjenu i dobar felš.

Novinar: Haris Ahbabović