Rekli smo "stanje u gotovo svim sferama bh. društva", a u tu sferu stavljamo i obrazovanje i školstvo koje se nekako, po defaultu, uklopilo u opće sivilo u kojem se nalazimo. 

Naime, stari nastavni plan i program djecu u FBiH uči da "nacrtaju" Word, umjesto da uče kako pratiti trendove u oblasti novih tehnologija. Zbunjuje vas ovo "nacrtaju"? Zbunjujuće je svima, a posebno kada vidite o čemu se radi, s posebnim naglaskom da živimo u modernom i digitalnom dobu, te da se bliži kraj 2019. godine, odnosno da smo davno "zagazili" u 21. vijek.

Izrevoltirana zadaćom svog djeteta iz informatike, majka djeteta, Sarajka Nikoleta Milašević Dobrača, objavila je status na Facebooku, koji prenosimo u cjelosti:

"Sedmi razred javne osnovne škole. Predmet: informatika. Zadaća: NACRTATI WORD. Hej ljudi, CRTAMO WORD. Pa ovo je samo za sjesti i plakati. A djeca čiji roditelji imaju novca za, recimo francusku osnovnu i srednju školu, izučavaju predmet robotika. Moje dijete crta Word. Kakvo samo usrano elitističko društvo smo postali. ŠTA RADITE VI TAMO KOJI PRAVITE NASTAVNI PLAN I PROGRAM? A I VI U VIJEĆU RODITELJA?", napisala je na Facebooku Nikoleta Milašević Dobrača.

Kontaktirali smo danas spomenutu majku, kako bi sa njom porazgovarali o ovome, ali i nekim drugim stvarima koje se tiču školstva u BiH, konkretno u Kantonu Sarajevo, te je upitali kako ona kao roditelj gleda na određene pojave i probleme u školstvu.

"Sedam godina unazad, u trenutku kada smo trebali upisati dijete u osnovnu školu, suprug i ja smo bez mnogo razmišljanja odlučili da ga upišemo u javnu osnovnu školu. Razočaranje nastavnim planom i programom doživjeli smo već u samom startu. Evo naprimjer, da li je normalno da dijete u trećem razredu osnovne škole uči o referendumu i raspadu Jugoslavije? Da, dobro ste pročitali. U ovih sedam godina shvatila sam da je crtanje osnovna metoda rada većine nastavnika u osnovnoj školi koju moje dijete pohađa. Crtamo bosanski, biologiju, DKR, demokratiju, muzičko, lektiru, historiju, moju okolinu. Crtamo život! Pročitah među komentarima dva koja su mi se urezala u pamćenje: 'Danas crta informatiku, sutra će crtati posao i stan' i 'Pita poslodavac kandidata da li zna raditi u Wordu, a ovaj odgovara: 'Šta znam li, crto ga!''. E tako se osjećam. Razmišljam i o ljudima koji se slažu sa metodom učenja kroz crtanje. Ne sporim da je ona u određenim segmentima potrebna i korisna, ali za informatiku i djecu koja su rođena u ovom vremenu zaista mislim da je krajnje neinventivna, dosadna i nepotrebna. Oduvijek sam bila protiv stvaranja društva bogatih i siromašnih. I dalje mislim da ni ove privatne škole nisu bog zna šta. Ali jedno je sigurno, iz privatnih škola djeca izlaze sa boljim znanjem stranog jezika i informatički su mnogo više pismena od djece koja pohađaju javne školske ustanove", kaže Nikoleta za Source.ba portal.

Šta rade roditelji?

Naša sagovornica je spomenula i Vijeće roditelja, te roditelje koji nisu raspoloženi ili voljni da mijenjaju nešto na bolje, da postave ljestvicu na neki veći, normalniji, level, da izađu iz mraka te neke kolektivne učmalosti u kojoj nam se sve nalazi.

"Nisam razgovarala sa predstavnicima Vijeća roditelja KS. Naprosto, ne vjerujem u njihov rad. Kada ste zadnji put čuli da su pokrenuli neku incijativu? Možda je u početku i postajala energija među onima koji danas tamo sjede da se nešto promijeni. Danas, ne vjerujem. Iz sopstvenog iskustva znam koliko je sistemu lako da vas ušutka. Navest ću još jedan primjer: Jedne godine sam bila predstavnik roditelja razreda mog djeteta u Vijeću roditelja naše osnovne škole. Birao se predsjednik na dva mjeseca jer je mjesto bilo iznenada upražnjeno. Među kandidatima je bio roditelj koji je profesor u jednoj od sarajevskih gimnazija i ja. Roditelji su tada izabrali njega uz objašnjenje: 'Nemoj bona, neka njega, on je profesor, možda će nam trebati'".

"Već naredne godine, roditelji koje sam predstavljala izabrali su novog predstavnika u Vijeće roditelja – nastavnicu koja radi u susjednoj osnovnoj školi. Na roditeljskom sastanku sam rekla roditeljima da je to najveća greška, jer kako očekivati od jednog nastavnika da se zamjeri svojim kolegama ili direktoru u današnje vrijeme? Odgovor nisam dobila, ali ništa konkretno se u školi i nije dešavalo. Mir i tišina i samo ne talasaj. E to je taj sistem. Ljudi žive dan za danom, umrtvljeni i potpuno nezainteresovani. Ima i nas koji bismo nešto mijenjali, ali tihi smo", poručuje sagovornica našeg portala.

Sok sa isteknutim rokom i hrpa zadaće

Nikoletu smo upitali šta je kao majku, kao roditelja, zbunjuje, nervira, frapira kada su u pitanju djeca i školovanje. Po društvenim mrežama se često vrti, naprimjer, kilaža ruksaka koja djeca nose, pa smo je upitali šta je to što bi ona automatski mijenjala ili prilagodila.

"Nastavni plan i program bih mijenjala u smislu primjene inovativnih metoda učenja, a ne brzinskog prolaženja gradiva. Nastavnici i profesori su opterećeni nerealnim normama. Ali, da bi oni ispunili svoje obaveze, jedno od ustaljenih rješenja je zadavanje gomile zadaće. Vikende provodimo samo i isključivo učeći. To nije život! To je sve samo ne normalan život. Želim provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom. Želim mu pokazati svijet. Želim da se bavi sportom. Ne želim da učimo dan i noć jer je nadležno ministarstvo zadalo normu koju mi – roditelji odrađujemo jer nastavnici ili profesori ne stižu.  Želim da moje dijete živi život, a ne da mu školski dan traje duže nego zakonski definisan radni dan. Želim da imaju bolju hranu u školi. Ne želim da mi dijete kaže da je u školi kupio sok kojem je istekao rok trajanja".

"Želim da imaju školske ormariće i da ne nose tako teške knjige, ako već moraju biti tako teške. Želim da imamo iste knjige u svim školama. Želim da se udžbenici mogu kupiti tokom cijele školske godine u knjižarama, a ne da se povlače iz prodaje. Želim da ne plaćam fotografiju na kraju školske godine 5,00 KM. Želim bolje ekskurzije i izlete. Želim da nije obaveza djece redara da nose sapun i toaletni papir u školu kupljen od roditeljskog novca i da im je osnovna uloga 'tužakanje' i da se baš to nagrađuje, a ne timsko rješavanje problema i timski rad. Želim transparetniji pristup roditeljima. Želim ono što većina nas želi, ali samo manjina vjeruje da je moguće bolje", poručuje Nikoleta.

Inovativni profesori/nastavnici

Mediji su prije nekoliko sedmica pisali o inovativnom nastavniku bosanskog jezika iz Brčkog, Ernadu Osmiću, koji na jedan zanimljiv, moderan, originalan i inovativan način podučava djecu u školi, a djeci su se itekako dopale njegove metode, te mnogo lakše usvajaju znanje, uz ljubav prema času i predmetu kojeg predaje ovaj nastavnik.

Podsjećanja radi, nastavnik Osmić u svojoj nastavi često koristi mimove kako bi djecu učio o gramatici i pravopisu bosanskog jezika, a djeci se ta ideja dopala. Također je rekao kako često sa djecom čita "zajedničku literaturu", na način da on njima zada jedan naslov za čitanje, a onda oni njemu. 

Koliko je danas takvih nastavnika, koji imaju neke šire vidike, koji ne mogu sami mijenjati sistem, ali mogu svoj predmet napraviti boljim, inovativnijim, korisnijim?

"Voljela bih upoznati tog nastavnika iz Brčkog. Sigurna sam da ima nastavnika i profesora koji žele sa djecom izgraditi drugačiji odnos. Bojim se da je i njih sistem 'ušutkao' po principu: 'Šta se ti trudiš za ovu platu? Šuti, majke ti, i daj da odradimo školsku godinu u miru.' I baš zato nam se sve ovo dešava. Šutimo i odrađujemo. Šutimo što na šalterima nema dovoljno uposlenika, šutimo što u supermarketima nisu otvorene sve kase, šutimo što ti komšija zablokira ulicu jer je njemu lakše parkirati ispred svog ulaza, šutimo što su nam plate male. Moj glas će vjerovatno vrlo brzo biti utišan uz zakonska objašnjenja zašto je nešto baš takvo. Ali zakoni su tu da se mijenjaju. Zatalasajmo ljudi, možemo mi to", rekla je na kraju razgovora za Source.ba portal Nikoleta Milašević Dobrača.

Source.ba portal će u narednim danima pokušati na ovu temu porazgovarati sa ljudima iz Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, te Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo.

Novinar: Haris Ahbabović