1.3.2021. 10:45
0
Visočko suho meso, kifle sa sirom, sveti Brian Laudrup i Neno koji je postao "čudovište"
Novembar 1997. godine. Babo i majka su par sati prije početka utakmice u Skenderiji između BiH i Hrvatske donijeli neke sitnice od kojih će svaka, zasebno, imati neki svoj trenutak slave u satima koji dolaze.

U šestom razredu osnovne škole sam završio u zeničkoj bolnici. Rečeno nam je da moram preležati sedam dana kako bi doktor mogao da prati razvoj moje upale mokraćnih kanala koja me je morila sedmicama, mjesecima ranije. Prvi dan tog 'bolnikovanja' u zeničkoj Kantonalnoj bolnici sam, uglavnom, proveo u suzama. Sam u krevetu, tužan jer sam sedam dana ostavljen da budem sam, sa nepoznatim ljudima. Valjda je to cijena koju ekspresno plate djeca koju mame/tate/babe i svi ostali malo više razmaze od ostatka svijeta. Hit tog dana je bio kada je djevojčica, koja je ležala pored mene, pokušala da mi ukrade novčanik. Sve je počelo naopako...

Tri stvarčice, tri zlatnika


Majka i babo su donijeli tri zlata vrijedne stvarčice. Prva je suho meso iz Visokog, kojem se toliko i nisam sad, aman zaman, divio i radovao, ali su se zato tom gastronomskom istančanom i na dimu pripremljenom "predmetu", tačnije vješalici, radovali zenički doktori kao da su vidjeli nebrušeni smaragd iz Zambije. Doktori ti uvijek kažu da suho meso nije dobro za zdravlje, a poštuju ga više nego što Nou Camp poštuje Lionela Messija.

Drugoj stvarčici, također gastronomske prirode, sam se, ipak, mnogo više obradovao. Radi se o kiflama sa sirom domaće, originalne, materine proizvodnje. Postoji ta neka sentimentalna veza između kifli sa sirom i mene. Naime, Zenicu sam prije tog boravka od sedam dana u bolnici posjetio čak sedam puta. Svih sedam puta tokom agresije na BiH i svih sedam puta kako bih, navodno, operisao/izvadio krajnike. Niti sam ih ikada operisao/izvadio, niti je i jedan taj odlazak pod granatama i mecima imao smisla. Posebno kad skužiš da te babo mora voziti na biciklu 10 kilometara, a onda da hvataš neki voz koji je bio stariji od Osmanskog carstva sa kojim se prebacuješ do bosanskog tmurnog Sheffielda. 

Rijeka Bosna, kifle sa sirom. Crkvice, kifle sa sirom. Klupa pored Kantonalne bolnice Zenica, kifle sa sirom. Ležanje na travi pored Bosne, bolovi u želucu i kifle sa sirom. Danas kad god da dođem u Zenicu, na umu su mi samo materine kifle sa sirom. Domaće, originalne prizvodnje, za koju ne postoji rok trajanja. Jer, šta rok trajanja zna i može da učini nečemu što se urezalo u memoriju za sve vaktove. Ništa. Datum je samo tisak na papiru, potpuno nebitan i beskoristan. Sjećanje je tisak koji te prati sve do smrti.

Treća stvarčica mi je, ustvari, bila najdraža. Bila je to sličica velikog Briana Laudrupa. Manje poznatiji od porodice Laudrup iz fudbalskih bajki Hansa Christiana Andersena, ali i manje vješt sa loptom, Brian, tih godina igrao je za slavni škotski Glasgow Rangers, ali je njega dobiti u tom albumu bilo teže nego uvjeriti prosječnog bh. parlamentarca da se odrekle cijele svoje plate, paušala i ostalih dodataka. Neke sličice dobiješ po 30 puta, vilica ti više ne funkcioniše normalno od silnih žvakačih guma koje nazor žvačeš, jer šteta je da ih baciš, a kupio si ih samo zbog sličice. Onda glumiš Alexa Fergusona pokušavajući da u usta staviš 10 žvaka odjednom, ali ne ide. A žvaka tvrđa od šuta Roberta Carlosa. Svaki zagriz je prijetnja da ostaneš bez barem tri zuba. Dva dana poslije toga se osjećaš kao da te šakom posred lica raspalio lično Evander Holyfield. 

Ne znam kako su, nikad ih nisam ni pitao, niti me je zanimalo, mati i babo našli tog Laudrupa, suho unikatno zlato i tihu patnju svih Panini sladokusaca. Laudrup je bio skuplji od najnovijeg ratnog izdanja lunch paketa. Bio je skuplji od svih klikera mjesečara. Bio je skuplji od svih sličica. Brian Laudrup je bio skuplji od života. A ja sam ga imao.

Strah od granate i Roberto Baggio

Počela je utakmica sa Hrvatima u okviru kvalifikacija za Eurobasket 1999. godine u Francuskoj. Malo prije toga smo usred Viljnusa pobijedili Litvance, koji će nas kasnije, kada se u tim vrati Sabonis, u Sarajevu razbiti sa 30 poena razlike. Došao je red na Hrvate. Utakmica visokog rizika, tek se izašlo iz rata, ali koga briga. Nas djecu svakako nije bilo briga. Ko preživi zvuk i udar granate u ratu, ne boji se više ničega.

Najtuplji i najstrašniji zvuk granate sam čuo/doživio svega nekoliko dana nakon finala Mundijala u SAD-u '94. Mnogi će se, barem oni koji su imali struje, sjetiti Pasadene, Brazilaca kako se drže za ruke, Pagliuce koji ljubi stativu i onaj šmekerski repić Roberta Baggija koji se vijori na vrelim kalifornijskim vjetrovima nakon promašenog penala u finalu. Prva je zveknula u Nasirovu baštu (doslovno "rasadila" paprike), druga također u Nasirovu parcelu - okrug košnice sa pčelama. Treća je pala u potok, četvrtu sam čuo, ali u tom ludom trenu zvizdanske groteske uopće ne znam gdje je pala. Brat i ja trčimo uz livadu prema skloništu k'o Hicham el Guerrouj i Haile Gebrselassie u posljednjim krugovima, boreći se za olimpijsko zlato. Majka iza nas vrišti jače od vriska usijane granate. Hadžija Abdulah leži nepomično pored traktora (kasnije će se ispostaviti da ga je samo dio crijepa pogodio u glavu i da je prošao sa lakšim povredama). Do skloništa smo stigli brže nego što Jonathan Edwards dođe do pijeska. Kada se sve smirilo, pronašao sam rupu, u pšenici, četvrte granate. 

Zaustavim se pored rupe, poberem gelere i onda sam sebi postavim pitanje "Kako je moguće da je lik koji je sam pobijedio Nigerijce, Špance i Bugare onako, nebu pod oblake, zapucao loptu sa 11 metara?" Nisu meni te četiri četničke granate, koje su nas nasumično tražile kada su doletjele preko brda, slomile srce. Srce mi je slomio Roberto Baggio koji je poslao balun nebu pod oblake u ljeto '94. 

Svi smo se poredali pored stola kao sardine u konzervama sumnjivog porijekla, suho meso se počelo rezati, doktori trljaju ruke kao da su vidjeli suho meso od ptice-trkačice, a ne od neke izmorene visočke krave. Ili konja, kako vole da kažu hejteri visočkih suhomesnatih poslastica.

Šokci i balije

Neno Marković je tu noć podivljao. Čovjek je Hrvatima, sa pola snage, ubacio 30 poena i doslovno ih sam pobijedio. Na svaki Nenin izlaz iz bloka, na svaki skok-šut, na svaki dribling, na svako podizanje da šutira iz brzog bloka kao Ray Allen što "šiba" sve redom u najboljim danima, mi djeca smo, u transu, vikali: "Trpaj šokce!"

Ni sam ne znam otkud nam taj termin, ali valjda je to tako tada bilo. Mi njih "šokci" ili "ustaše", oni nas "balije" itd. Klasični postratni folklor među svima, sa svih strana. Balkanska nabrajalica strave i užasa. Šta je kvaka u cijeloj priči?

Kvaka je da je pored nas sjedila medicinska sestra koja se na svako naše vrištanje "Trpaj šokce" samo smješkala. Par minuta kasnije ćemo skužiti da je žena Hrvatica. I nije joj bilo neugodno, niti se uvrijedila. Samo se smijala. Uostalom, koga mogu da uvrijede dječije budalaštine i nekakve doskočice koje u konačnici ništa ne znače osim izljev euforije i delirijuma.

Nama je značilo. Tačnije, bilo nas je stid kada smo shvatili da je sestra Hrvatica. Izvinjavali smo joj se par puta, dok je kroz smijeh govorila da je sve uredu.

Veče kad sam se zaljubio

Utakmica se završila. Pobijedili smo Hrvatsku. Hrvatska je nekoliko godina ranije igrala finale na Olimpijadi protiv najjačeg košarkaškog tima kojeg je Planeta ikad vidjela, protiv originalnog američkog Dream Teama sa Jordanom, Magicom, Birdom, Barkleyjem, Maloneom i ostalim čudovištima. Pobjeda protiv njih je značila kao da smo lično pobijedili tim u kojem su igrali Mike, Magic i Larry.

Bio sam šesti razred. Imao sam 11 i po godina. Osjećaj u stomaku nakon utakmice mi je otkrio jednu novu tajnu, da neizmjerno volim svoju zemlju. Više nego ikada. 

Morao sam svojim ljubavima, Brianu Laudrupu i kiflama sa sirom, priznati da ima nešto što sam, ipak, tog dana, odnosno te večeri, volio više. Više sam od njih volio Bosnu i Hercegovinu.

Sretan ti Dan nezavisnosti, ljubavi!

Novinar: Haris Ahbabović

 
0
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.