Skulptura-instalacija "Nermine, dođi!" autora Mensuda Keče, koja se nalazi u Velikom parku u Sarajevu, oštećena je tokom noći.

Scenu je ovjekovječio snimak, ali i spomenik autra Keče. Prvo služi za memorisanje, a drugo za sjećanje.

Memorisanje bi bilo definisano kao pohranjivanje svjedočenja, dokumentovanje, arhiviranje. Sjećanje bi opet značilo aktivno sudjelovanje u procesu suočavanja sa prošlošću, emotivno, moralno, historijski, kulturološki.

To isto sjećanje, koje je skulptura trebala da produktuje trebalo bi potpomoći društvu da sjećanje o žrtvama uđe u društveni kanon, a iz društvenog kanona da proiziđe i u suočavanje kako sa tuđim, tako i sa vlastitim zločinima. Sve to u svrhu pojedinačne i kolektivne katarze.


Dinamika individualnog i kolektivnog sjećanja

Pitam se jesmo li dinamiku kolektivnog sjećanja sveli na njeno projeciranje samo u okviru obilježavanja historijskih datuma, u konkretnom slučaju samo u periodu mjeseca jula.  U vezi s tim, jesmo li i dinamiku individualnog sjećanja sveli na obilježavanje stradanja uz rađanje mržnje, bez suosjećanja i bez potreba da od individualne obaveze sjećanja pređemo i na društvenu obavezu sjećanja.

Koliko smo ustvari minimalizirali individualnu i kolektivnu patnju?


Kultura sjećanja i nekultura zaborava


O kulturi sjećanja malo se govori u našim društvima, očigledno. Pokazatelj je to i varvarskog čina prema skulpturi.

S druge strane sve je primjetnija (ne)kultura zaborava, iako smo dužni kako žrtvama, tako i budućim generacijama održavati kulturu sjećanja. Pri tom ne mislim na to da trebamo živjeti u prošlosti i baviti se njome na način na koji se bave ovdašnji političari.

Njihovo je da obezbijede dostojanstven život, izlaz iz bijede i turobnosti bosanskohercegovačkog društva, da pronađu modalitete ulaska u savremene evropske tokove.

Ipak, izgleda da samo oni održavaju “kulturu” sjećanja, ali bih pri tome postavila paralelu da li je to kultura sjećanja ili nekultura zloupotrebe individualnih i kolektivnih stradanja zarad ličnih i stranačkih interesa.

Većina će reći da je riječ o ovom drugom, a onda se u isto vrijeme oglušiti o jedan ovakav čin, ali nije li to licemijerno i od nas samih.

Sve vidimo, ali ćutimo. Ne kažem da trebamo lupati, galamiti, mada možda I treba. Mislim da se taj bunt može iskazati i drugačije, odnosno, otporom od zaborava. Zaborava na to šta je, ako ne kroz period Drugog svjetskog rata, onda u ovom ratu, tačnije agresiji nad BiH proživio obični Bosanac i Hercegovac, bez obzira na nacionalnu, religijsku ili bilo koju drugu “obojenost”. Jer, Nerminovo dozivanje simbolizira sve nas, sve vas koji ste proživljavali torturu u prethodnom ratu.

Izgleda, da bi se to postiglo treba odvojiti vremena za unučad, djecu, prijatelje, poznanike, učenike, studente. A ko još ima vremena za individualno, a kamoli kolektivno sjećanje? Ko još ima vremena za suočavanje sa prošlošću, ratnim zločinima i stradanjima, ko još ima vremena za učenje novih generacija?

"Ako ne želimo da postanemo varvari, bolje bi nam bilo da počnemo da se sećamo", piše Alaida Asman u knjizi "Oblici zaborava".

Eto vam odgovora. Vremena ima onaj ko ne želi da bude varvar.

Želimo li da budemo varvari?



P.S.

"Jedan od najpotresnijih prizora srebreničkog genocida nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom je scena kada otac Ramo doziva svog sina Nermina da se preda i da im srpski vojnici tobože neće 'ništa'. Ramu i njegovog sina Nermina tim za ekshumaciju je pronašao u masovnoj grobnici nedaleko od Srebrenice 2008. godine", zapisano je na ovom radu.






(Lejla Trle)