"Zbog specifičnosti područja, blizine granice sa Crnom Gorom i udaljenosti od ostalih gradova, tokom 1992. godine vršene su razne torture nad Bošnjacima. U selima su ubijani zatečeni stanovnici. Ljudi su držani u kućama, štalama, šupama. Nekako imamo osjećaj da se zločini u Čajniču minimiziraju od strane pravosudnih institucija. Možda se ni mi dovoljno nismo uključili u istraživanje i dokumentovanje svih zločina", rekla je za Source sam Anera Zagrljača, predsjednica Medžlisa IZ Čajniče.

Kako je navela, u lovačkom domu  koji je pretvoren u logor je 19. maja 1992. godine ubijeno 42 civila prethodno zarobljenih u gradu i okolnim selima, kao i na cesti prema Pljevljima kamo su pokušavali pobjeći. 

Zbog ratnog zločina na Mostini do danas su osuđeni Milun Kornjača na sedam godina i Milorad Živković na pet godina zatvora.

"Članovi porodica stradalih, rodbina, prijatelji i zemljaci se okupljaju na mjestu stradanja Bošnjaka na Mostini. Ove godine nas je dočekala veoma ružna slika grafita na zidovima ruševine u kojoj su mučki ubijeni naši najvoljeniji. 'Koljite balije', 'Četnik', krst sa '4 s' ubili su u nama nadu za suživotom i ubjeđenje da će pravda i istina pobijediti. Očekujemo reakcije nadležnih u Čajniču", navodi Zagrljača.

Dodaje da u samom gradu nema povratnika Bošnjaka. Ljudi su se, kaže, vratili u okolna sela.

"Istina je da do sada nisu imali nikakvih bezbjedonosnih problema. Međutim, životni problemi kao što su loša infrastruktura, nedostatak radnih mjesta, slabi podsticaji nadležnih prisutni su na svakom koraku".

Međutim, navodi kako nema naznaka da će se pronaći ostaci ubijenih. 

Na području Čajniča evidentirana su 102 ubijena civila. Nekolicina njih je ukopana nakon pronalaska njihovih ostataka. Većina još nije pronađena. 

"Kada postavite pitanja o tome gdje su kosti ubijenih, naše komšije se ponašaju kao da nemaju pojma. Ovi grafiti koji su nas dočekali su dodatni udarac za povratnike u Istočnu Bosnu i Bošnjake uopće", govori Zagrljača..

Porodice žrtava se , prema njenim riječima, u gradu susreću sa zločincima.

"Čak su neki od njih još uvijek u organima vlasti". 

Ahmedin Agović, sin ubijenog Ahme Agovića, navodi kako to što ih je dočekalo nije ništa što se nije moglo očekivati.

"Ništa što se ne može očekivati. Redovno idem u Čajniče. Odnosi sa komšijama, službama sve je korektno u administrativnom smislu. Svog oca još nisam našao. Navodno ima još jedna grobnica u kojoj bi trebali biti ovi koje nismo našli. Izglde da služba za traženje nestalih ima neke informcaije. Sada na tome radi državno tužilaštvo, za razliku od ranijih godina kada je radilo kantonalno tužilaštvo i kada je bilo malo aktivnije traženje i iskopavanje", govori Agović. 






(Lejla Trle)