Ramazan je u Sarajevu, ali i drugim bosanskohercegovačkim gradovima skoro pa nemoguće zamisliti bez somuna, a mahale, ulice i trgove u kojima su se smjestile pekare bez redova načičkanim tihim žamorom djece, mladića i djevojaka, radnika,...
Slike su to koje bude sva čula. Mirisa tako znanog peciva, ujedno za mnoge i prvog zalogaja nakon višesatnog posta, dodira vrelih somuna jer takvi su najboji, čežnje za starim majstorima i sjećanjima iz djetinjstva kada je odlazak po somun značio druženje, šetnju i skraćivanje onih "sitnih" minuta do iftara.
Reći će mnogi somun je tek lepina, komad peciva što utaljuje glad. Reći će oni, koji ne znaju čari somuna pa i oni koji čak ne poznaju čari kombinacije somuna i ćevapa. Reći će da je somun tek pecivo oni koji nisu stajali u redu, birali posebne bošče, cekere od platna, sve jer somun ne zaslužuje ostati u kesi. Reći će oni, koji ne znaju šta je ćejf, koji u svemu pa i u somunu traži poseban odnos.
Somun je, zamislimo li se, pun simbolike.
Jednostavno pecivo, so, brašno, voda, germa. Ništa jednostavnije, a toliko slasti, toliko istrajnosti.
Historijat somuna započinje u srednjem vijeku, a u Bosnu dolaze s Osmanlijama i njihovim kuharima.
"Zna se da je sarajevski somun jedinstven, a nastao je u Gazi Husrev-begovom imaretu kao hljeb za sirotinju i putnike. Dio njegove jedinstvenosti je i u čurekotu, kojim se posipa. Po somunu se počeo stavljati zbog preporuke poslanika Muhammeda, a. s., koji je za čurekot rekao da je u njemu lijek za svaku bolest osim za smrti". (Mufid Garibija)
Tradicija posipanja hljeba čurekotom sačuvana je do danas u sarajevskim pekarama i kućama.
Hljeb za sirotinju i putnike, kakva mu je nekoć namjena bila ostala je ista, bez obzira zavaravali se ili ne usiljenim ifktarskim menijima, restoranskim iftarima načičkanim raznim jelima, čak i pretjerano natovarenim na "instagram" stolove.
Ipak, somun uz svoju namjenu i dalje ostaje naš, sirotinjski, jedinstven i jednostavan.
U namjeni, pripremi i primjeni satkana je sva simbolika ovog peciva. Rijetka tradicija koja se opire zaboravu, tradicija neuprljana isuviše kapitalističkim nagonima za profitom domaćeg stanovništva, jedinstven poput svih priča i života onih na čijim trpezama je završavao i završava, jednostavan poput posta. Jednostavan, a snažan poput posta. Najdubokoumnije i "najsavršenije" krije se u jednostavnosti. Jednostavnosti koju je danas teško dokučiti, u svijetu ludila, pohlepe, gladi, ubrzanosti.
U našoj fotogaleriji pogledajte kako su danas izgledali redovi ispred sarajevskih pekara, danas u vrijeme pandemije i u 2020. kada ništa, izgleda, nije kako jeste i kako bi trebalo biti.
Fotografije: Izet Tahirbegović
Tekst: Lejla Trle