6.9.2020. 19:34
0
Školovanje za vrijeme agresije, pod granatama, gdje je svaki dan pobjeda: Pisali smo po dva predmeta u jednu svesku, promijenili tri podruma. Drugara u mezar ispratili
FOTO: Ilustracija
U posljeratnim vremenima svaka nova školska godina donosila je nove izazove za roditelje, djecu, cijelu zajednicu.
Nizali su se problemi, od loše opremljenih školskih objekata, manjka kadrova, političkih uplitanja, a ove godine u fokusu je svakako epidemiološka situacija izazvana pandemijom koronavirusa.

Mnogo se ovih dana pisalo o ovoj problematici, a naravno i pisat će se i dalje. Ipak, zanimalo nas je kako su se se školski dani organizovali u periodu agresije, kada je normalno odvijanje svakodnevnice bilo skoro pa nemoguće.


"Krenula sam tad u drugi razred osnovne škole. Išla sam u podrum, preko puta moje zgrade i to nam je bio kabinet. Nije bilo loše, štaviše bilo je lijepo, jer nisam shvatala situaciju. Onda su četnici pokušavali da sruše našu osnovnu školu koja je bila blizu moje zgrade pa su gađali zapaljivim granatama. Više smo proveli u skloništu nego vani. I poslije nastave smo bismo ostajali u tom kabinetu, jer je bilo sigurno sklonište pa smo iz svojih stanova skidali vrata i odnosili u taj kabinet. Stavimo deke i tako spavamo noću. a sutradan opet tu imamo nastavu. Cijelu godinu dana nam je tako bilo. Bilo je lijepo u smislu da smo svi bili sjedinjeni u komšiluku bez zavidnosti i zlobe, spremni pomoći jedni drugima. Opet, bilo je sve to tužno, jer je svaki dan neko ostajao bez dijelova tijela ili bez života. Hvala Bogu to je sve iza nas, ali još uvijek se svega sjećam kao da je jučer bilo", navodi Emira Kadrić.

"Bilo je strašno. U sobama od stanova, kuća, nakrcani svi jedno do drugog, bez grijanja. Kada čujemo da padaju granate, bježali bismo. I pored svega učiteljica koja je radila sa nama nije baš bila blaga, vukla bi nas za uši, slala u ćošak, prutićem po rukama udarala za kaznu. Pisali smo po dva predmeta u jednu svesku. Također, nismo išli svaki dan u školu, jer je bilo neizvodivo", govori Aida Dudić. 


"Kad pogledam sa ove vremenske distance, vidim da uopće nismo bili svjesni sutuacije. Sve nam je bilo kao igra. Ja sam sedmi razred pohađala u haustoru jedne zgrade na Bjelavama, a tabla nam je bila improvizacija od željeznih vrata, znam da smo imali kredu, ali nismo spužvu ni vodu. Brisali bismo čime smo stigli i tom prilikom bi se podizala prašina. Sveske smo pravili od nekoliko presavijenih papira. Svaki dan ukoliko nisi ranjen ili neko tvoj smatrao se uspješnim. Nismo imali ništa, ali imali smo prijateljstvo  pa su tako i zajedničke muke bile podnošljivije", govori nam Selma.


"Osnovnu i srednju škollu završila sam u Sarajevu. Nosili smo u školu po jedno drvo za ogreva. Tri smo podruma promjenili. Drugara u mezar ispratli. Malu maturu i sale pretrčali pod kišom granata sa Žuči. Ali se ipak  školovali", sjeća se Dijana Ćirić Parla.



"Preživjela, svaki dan išla u školu. Bilo je jako teških, a isto tako lijepih trenutaka unatoč kiši granata koje u tom mementu zasipaju Prvu gimnaziju", govori Esma Kalamujić.

"I sada ja kao majka mogu samo da zamislim šta je moja mama preživljavala dok se ne vratim kući. Otac na liniji, pa čim se vratim iz škole, trk po vodu, a bilo je dana kada bi agresori samo probušili kanistere ljudima koje su vidjeli kao na dlanu, a bilo je onih težih. Pa trči po humanitarnu, pa skupljaj drva, a mama u najtežim bolovima jer je dobila trombozu. Ono što sada nikako ne mogu da razumijem jeste nenormalni, neprirodni osjećaj da kada neko iz komšiluka pogine, da bismo to poslije olako prihvatili... Sirene, granate, meci i na kraju najteže, gubitak dragih osoba...postaje svakodnevnica. Ne dao Bog nikome, i nikada, ali nikada svom djetetu jedne sekunde ne bih dozvolila da osjeti to zlo".



Leila Sajnica-Jahić je napravila usporedbu sa trenutnom situacijom i danima kada je ona išla u školu.

"Evo pola god se žalimo na online nastavu. Teško nama, teško djeci, a u suštini većina ih ima sve i ne oskudjeva ni od čega. Bila sam peti razred kad je sve počelo, drugu polovinu su nam priznali. Naredna dva razreda su, sveukupno, trajala po nekoliko mjeseci. Za osmi razred bih mogla reći da je bio poprilično redovan. Mala matura je bila u klubu "Chicago", današnja pekara Ravena na Malti i u pola 11 svi kući, jer je policijski sat. Svi predmeti su se pisali u jednu ili dvije sveske. Niko ništa nije imao, ali ipak smo nekako i u tom paklu bili sretni".


Sandra Katava objašnjava kako je sa vršnjacima četvrti razred pohađala smo u suterenu, u jednoj zamračenoj sobi na Čengić Vili. 

"Ko je imao sreće sjedio je na stolici, a ostali na stepenicama. Tabla je bila zakačena na prozor, ali se sjećam učiteljice koja je bila divna. Kasnije smo prešli u školu Petar Dokić i koristili smo jedan dio škole, a drugi dio je koristila vojska. Za užinu pola čašice mlijek, a kad puca u blizini svi bježimo u hol pa dvoje po dvoje puštaju da trčimo do kuće", opisala je svoje đačke dane Sandra Katava.





(Lejla Trle) 














0
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.