Tako se dijelimo na one koji slušaju narodnu i tzv. zabavnu muziku, na mahalce i haustorčad, na stanovnike sunčanih i memli padina, dok podjele na pripadnike političke ljevice i desnice, kao i navijače nacionalnog i radničkog kluba ne treba naglašavati. Međutim, prelazak iz komunizma u “demokratski” uređeno društvo, zbog svih pratećih pojava karakteriše još jedna posebna, možda i najdominantnija podjela – ona na vjernike i ćafire.

Ovi prvi često prepotentno ističu svoju produhovljenost, čestitost, posvećenost religiji i moralnim vrijednostima. Nepotrebno je naglašavati da potreba da se takve stvari ističu dokazuje da se pomenutih vrijednosti ne pridržava ili ih se pridržava u nekoj minimalnoj, sebi prilagođenoj mjeri.

Oni drugi, pak, ističu razuzdanost, odanost porocima i nebrigu za očuvanje tradicionalnih običaja. I takvima često manjka empatije za neistomišljenike. Generalizacije svake vrste treba izbjegavati, ali iole socijalizirano biće u našem društvu vrlo lako može uočiti ove fenomene.

Sukob ove dvije dijametralno polarizovane grupacije ponovo je došao do izražaja kada je Severina nedavno objavila spot za novu pjesmu „Vjerujem u Boga“. U pomenutom spotu Severina je dijelom obučena kao časna sestra, dijelom u provokativni triko, u kojem zavodljivo pleše, uvija se i pokazuje svoje izazovne atribute. Njena provokacija bila je više nego uspješna, pa se na društvenim mrežama povela žustra diskusija o tome da li je i u kojoj mjeri ovaj spot uvreda za vjernike.

Teško je povjerovati da tako snažno utemeljeno uvjerenje može poljuljati jedna obična provokacija, ali isto tako valja istaći da su slični postupci u showbizu-u bili aktuelni prije 30-ak godina. Ta priča trebala je biti odavno „sažvakana,“ dok činjenica da to nije slučaj samo pokazuje koliko smo zatucano i neemancipovano društvo.

Sama pjesma donosi priču lirskog subjekta – žene koja je izašla iz neuspjele romanse, te utjehu u svojoj patnji pokušava naći u Bogu. Pitanje – da li Bog vjeruje u mene? – pokazuje da je riječ o neuspjelom pokušaju. Prvo, jer konce svoje sudbine daje u ruke drugom stvorenju, pa makar to bio i Bog. Drugo, jer sumnja da će joj on pružiti utjehu. Sve to ukazuje na njenu nespremnost da se samostalno nosi sa životnim izazovima, što je samo po sebi vodi iz poraza u poraz, ali i u novu patnju.

Samo onda kada postanemo odgovorni za svoje postupke, kada postanemo kovači sopstvenih sudbina, možemo se nadati sreći i napretku. Narodski kazano, čuvaj se i Bog će te čuvati…




(Admir O.)