Da je to lakši put do zarade, svjedoči i broj nevladinih organizacija u BiH. Goran Kučera, stručni savjetnik za razvoj civilnog društva pri Ministarstvu pravde BiH, je za Source.ba portal otkrio posljednju informaciju o 21.120 nevladinih organizacija u BiH.

Nevladine organizacije se finansiraju na dva načina. Inostranim grantovima ili budžetskim sredstvima svih nivoa vlasti. BiH godišnje, u prosjeku, izdvoji oko 100 miliona KM za nevladine organizacije.

Da, dobro ste čuli. U jednoj godini 100 miliona KM za nevladine organizacije. Pod pojmom nevladine organizacije se ubrajaju različiti tipovi organizacija, a različit je i sistem raspodjele sredstava. Primjera radi, sarajevska Općina Centar je u posljednje dvije godine podijelila po 400.000 KM nevladinim organizacijama. Mi ćemo se fokusirati na organizacije civilnog društva, najprije na finansijsku stranu ove priče.

„Ne postoji evidencija o finansijskim sredstvima sa kojima one raspolažu, osim što je evidentno da je to posljednjih godina pretvoreno u jedan vrlo unosan biznis koji je potpuno izvan kontrole“, tvrdi novinarka Slobodne Bosne Suzana Mijatović.

Da je taj biznis van kontrole, svjedoče i rezultati istraživanja, koji pokazuju da samo 18 posto nevladinih organizacija provodi finansijske revizije, a samo pet posto javno objavi godišnje izvještaje.

Projekat Tehničke podrške organizacijama civilnog društva TACSO BiH je 2011. godine proveo istraživanje o transparentnosti finansijskog poslovanja nevladinih organizacija i samo osam posto kontaktiranih organizacija je pristalo učestvovati u istraživanju. Tačnije, 220 od 2.800  je pristalo učestvovati.

„Moje mišljenje je da su to ipak organizacije koje odgovaraju onima koji su dali pare. Država koja je dozvolila donatorima, kao BiH, da ovdje pomažu na taj način civilno društvo mora biti spremna na to da te organizacije se ponašaju po pravilima koje donator uspostavi“, tvrdi s druge strane Eldin Karić, direktor projekta ACCOUNT.

S obzirom da se za njihov rad izdvajaju ogromna sredstva, nameće se pitanje njihove učinkovitosti.

„Ja, da budem iskren, nisam zadovoljan radom civilnog društva, isključivo iz jednog razloga, zato što ne vidim da još uvijek dolazi do značajnih pomaka u mijenjanju stvari u BiH zbog toga“, smatra Darko Brkan, predsjednik Udruženja građana „Zašto ne?“, a Suzana Mijatović smatra kako je „većina tih organizacija sama sebi svrha, odnosno jedan sasvim pristojan izvor zarade za ljude koji su ih osnovali.“

Iako ih je na papiru mnogo, previše, u suštini ih je mnogo manje aktivnih.

„Ako govorimo o organizacijama koje zaista sudjeluju u suštinskim odlukama, njih ima nekoliko u BiH, najviše desetak organizacija koje definitivno mogu uopšte biti partner, odnosno mogu efikasno sudjelovati u nekim koalicijama, saradnjama ili zajedničkim inicijativama“, objašnjava Brkan, dok Eldin Karić tvrdi da nema više od 1.500 aktivnih organizacija civilnog društva na prostoru cijele BiH.

Dio tih aktivnih se finansira iz budžetskih sredstava, a dio zahvaljujući grantovima iz inostranstva.

„Imamo dva načina finansiranja. Jedan je način finansiranja preko međunarodnih privatnih i državnih donatora. Drugi način je kroz institucije vlasti u BiH. Mislim da tu postoji jedna velika podjela civilnog društva, gdje u velikoj većini se organizacije civilnog društva ekskluzivno finansiraju iz jednog od ova dva izvora. Oni koji se finansiraju iz novca budžetskih korisnika BiH vrlo rijetko u isto vrijeme dobijaju nova od međunarodnih donatora, dok s druge strane oni koji se finansiraju kroz novac međunarodnih donatora vrlo rijetko dobijaju od budžeta, od bh. budžetskih korisnika“, objašnjava Brkan, te dodaje kako se „Zašto ne?“ nikada nije, niti će se finansirati od budžetskih sredstava, a isto ističe i Eldin Karić ispred ACCOUNT-a.

Naši sagovornici tvrde da uopšte nije jednostavno dobiti novac od stranih donatora, te da je ta sredstva jako teško pronevjeriti.

„Vi morate imati jedan projekat vrlo jasno objašnjen sa budžetom u marku napisanim za šta su ta sredstva, sa obrazloženjem šta želite postići, koji su očekivani rezultati i to zahtjeva određeno znanje i vještine da bi uopće mogli napraviti jedan projekat“, objašnjava Jan Zlatan Kulenović, izvršni direktor Omladinske informativne agencije.

„Jeste teško, ali s druge strane ukoliko znate šta radite, transparentni ste, radite dobar posao, nemate nikakvih problema sa načinom na kojim raspolažete sredstvima, imate vrlo jasno knjigovodstvo, administraciju i sve sređeno i u krajnjem slučaju, ono što je najvažnije, imate nešto što je dobra ideja i što zapravo može donijeti neku promjenu u društvu, onda nije toliki problem“, dodaje Brkan, a Eldin Karić objašnjava kako „imamo slučaj da donatori ne dozvoljavaju da se sredstva koriste za isplate plata ili finansiranje vlastitih troškova, nego samo za projektne aktivnosti. Tu ništa ne znači ako je projekat vrijedan 10 miliona eura, ako vi morate sva sredstva iskoristiti finansiranjem drugih aktivnosti. S druge strane imate situacija gdje određeni donatori daju sredstva bez ikakvih uslova i bez ikakvih provjeravanja, bukvalno za jačanje određene organizacije.“

Predstavnici nevladinog sektora, govoreći u svoje ime, smatraju da je konačni rezultat njihovog rada vrijedan uloženih sredstava.

„Ako govorimo o situaciji u BiH, ono šta smo mi uspjeli u posljednje vrijeme, jeste većinom blokirati neke procese koji bi bili štetni, nikako postići da ti procesi postanu pozitivni. To je ono što mene lično frustrira jeste da se zadnjih pet godina svog života bavim uglavnom blokiranjem negativnih političkih pojava u BiH“, govorio Brkan u ime „Zašto ne?“.

„Kod nas ovdje u okviru Munja inkubatora  oko 200 mladih ljudi imalo je neku svoju prvu praksu, prvo radno iskustvo, prvi posao. Ako kažete iz naše perspektive, da imenom i prezimenom 50.000, što su dva i po Bihaća, prošlo kroz neke naše obuke, na račun toga se zaposlilo ili imalo kvalitetniji život ili putovalo ili čak nekoliko brakova nastalo kroz takve programe, onda možete vidjeti da je određeni efekat bio. Ako ste uticali na to da jedna općina ima drugačiji pristup prema mladima i da ima budžet za mlade ili da ima stipendije povećane za mlade, onda rezultat vašeg projekta je konkretna investicija države u mlade“, kaže Kulenović.

„Ono što smatram ja iskreno da je najveći naš rezultat jeste podizanje svijesti o problemu korupcije u BiH. Uspjeli smo, zajedno sa našim članicama, čak da donesemo jedan zakon, Zakon o zaštiti prijavitelja korupcije na državnom nivou, što je isto tako jedan od rezultata koji nismo očekivali. I možda jedan od naših najvećih poraza, koji ja lično smatram, jeste prevara koju su političke stranke uradile sa nevladinim sektorom prilikom donošenja Zakona o javnim nabavkama, kada smo imali vrlo jasna i precizna obećanja da će amandmani koji će uvesti antikoruptivni karakter u taj zakon, da će biti usvojeni, međutim prilikom glasanja oni su zanemarili sva obećanja koja su dali nevladinom sektoru i dalje imamo vrlo koruptivan Zakon o javnim nabavkama na snazi“, objašnjava Karić.

Pored finansijske, postoji i politička strana ove priče. Neke kontrolišu oni koji žele doći na vlast, a neke kroz budžetska izdvajanja oni koji žele ostati na vlasti.

„Prije onih prošlih izbora 2010. godine, nakon tih izbora vidjeli smo da su neki od lidera, najagresivnijih predstavnika tih nevladinih organizacija zapravo završili kao kadrovi pojedinih političkih stranaka, u konkretnom slučaju uglavnom SDP-a. Mi smo se ovdje šalili jer čini se da je glavni cilj nevladinog sektora da se domogne vladinog sektora, je li“, kaže novinarka Mijatović.

A ko se domogao vladinog sektora? Uglavnom su se te kritike odnosile na pokret „Dosta“, te „ACIPS“. Nekada istaknuti aktivista pokreta „Dosta“ Demir Mahmutćehajić je danas aktivista SDP-a, a za istu stranku se uoči izbora 2010. godine vezala cijela garnitura aktivista ACIPS-a.

Jednog od osnivača, Ivana Barbalića, je Željko Komšić imenovao za šefa Misije BiH pri Ujedinjenim narodima 2008. godine. Reuf Bajrović je, kažu, ljut napustio stranku jer nije dobio ministarstvo koje je želio. Emir Suljagić je nakon izbora 2010. postao ministar nauke i obrazovanja Kantona Sarajevo, možda zahvaljujući i emocijama nabijenoj knjizi o Zlatku Lagumdžiji, a recezenti knjige su bili upravo Barbalić i Bajrović. I Suljagić je nešto kasnije napustio SDP. Ponovo se angažovao u nevladinom sektoru, Građanskoj koaliciji „Prvi mart“, a zatim ponovo uplovio u političke vode kroz Demokratsku frontu.

Dakle, nevladin sektor ne mora biti samo izvor finansiranja. Vrlo je efikasan i kao odskočna daska za političku karijeru, bez obzira što se nevladine organizacije u kojima djeluju uglavnom potroše i izgube na relevantnosti u toj mjeri da se nikada ne oporave.

Politička pozadina je, ipak, više vjerovatno pitanje etike. Finansije su nešto drugo.

„Žalosno je što sve te organizacije, bez obzira koliki im bio rok trajanja i sa koliko sredstava raspolažu, oni ipak koštaju i neki novci, bez obzira dolaze li iz budžeta BiH ili od međunarodnih donatora, oni se troše. Ta bi sredstva jednoj ovakvoj siromašnoj zemlji mogla biti na puno bolji i korisniji način potrošena, da nemamo jednu grupu ljudi koja je potpuno otuđena i koja zapravo dobro živi na tuđoj muci“, zaključila je za kraj Suzana Mijatović.

Novinarka: Nedim Pobrić
Snimatelji: Alen Alilović, Ermin Ljumić
Montažer: Ermin Ljumić