Svoju prvu ulogu Mustafa Nadarević je dobio već u prvom razredu kada je na školskoj priredbi glumio Crvenkapicu. Učiteljica ga je za tu ulogu izabrala jer je imao dužu kosu i piskutav glas, pa je ličio na djevojčicu. Kada je krenuo u Gimnaziju postao je član amaterskog kazališta „Viktor Car Emin“, pa se ljubav prema glumi pretvorila u poziv.

Rođen 2. maja 1943. godine u Banjaluci, Mustafa Nadarević je bio plod ljubavi Mehmeda i Asje, dvoje ljudi čija se priča nije odvijala tipičnom putanjom. Priča o njihovoj ljubavi započela je burama i nevremenima, budući da su se njihovi roditelji oštro protivili njihovom vjenčanju. Ali kao što je to često sa pravom ljubavlju, prepreke su postale mostovi, i na kraju su se spojili u braku. Međutim, Mehmed je s 28 godina tragično preminuo od tuberkuloze, ostavivši Asju, tada 22-godišnju udovicu, da sama odgaja malog Mustafu.

Usljed teške materijalne situacije, Asja je donijela odluku da Mustafu pošalje na školovanje u Zagreb. Iako je tamo proveo samo godinu dana, ovo iskustvo je oblikovalo njegov pogled na svijet. Nakon povratka u Bosanski Novi i završene osnovne škole, seli se kod dede i bake u Rijeku.

U gimnazijskim danima, njegova ljubav prema umjetnosti je dodatno cvjetala. Postao je član amaterskog pozorišta “Viktor Car Emin”. Ono što je započelo kao hobi, ubrzo se pretvorilo u poziv koji će definisati njegov život.

Karijera Mustafe Nadarevića je bogata i raznovrsna, a svaka uloga koju je odigrao bila je svjedočanstvo njegove posvećenosti i strasti prema glumi.

Uloga Zijaha u Kusturičinom filmu “Otac na službenom putu” 1985. (uz Mikija Manojlovića i Mirjanu Karanović) godine pokazala je njegovu izvanrednu glumačku sposobnost. Uslijedili su hitovi poput “Glembajevi”, “Već viđeno”, “Gluvi barut”, “Kuduz”, “Puška za uspavljivanje”, “Ničija zemlja”, “Praznik u Sarajevu” i mnogi drugi.

Međutim, mnogi će ga najbolje pamtiti po njegovoj ulozi u seriji “Lud, zbunjen, normalan” gdje je, uz Senada Bašića i Moamera Kasumovića, tumačio nezaboravnog Izeta Fazlinovića.

“Kad mi je majka umrla izašao sam u pozorište da igram ulogu. Tako mi je bilo lakše. To je bježanje od stvarnosti i bježanje u luk koji nisam ja, onda manje boli. Dobra gluma je zadnja stepenica ka šizofreniji. Moraš se dati jako, a sa druge strane ostati zdrav u glavi”,


Mustafa se tokom svog života ženio tri puta, a svaki brak nosi svoju jedinstvenu priču.

Njegov prvi brak bio je sa Jasnom, s kojom ima kćerku Nađu, danas historičarku umjetnosti. Nakon osam godina zajedničkog života, njih dvoje su se rastali, ali su ostali povezani kroz svoju kćerku.

Njegova druga supruga bila je Snežana. Sa njom je dobio dvoje djece: sina Ašu, koji je postao uspješan sportista, i kćerku Nanu koja se danas bavi marketingom i radi kao PR menadžerka za renomirani kozmetički brend iz Amerike.

Treći put se oženio 25. aprila 2012. godine sa Slavicom Radović, talentovanom kostimografkinjom i scenografkinjom. Nažalost, njihova ljubavna priča bila je kratkotrajna. Nakon što se deset godina hrabro borila sa zloćudnim tumorom, Slavica je preminula u Ljubljani 7. juna 2012. godine.

“Umjetnost življenja i glume negdje su vrlo blizu, s tim da je gluma bolja, jer na sceni možeš umirati mnogo puta, a ostati živ. Nažalost, život je netalentovani glumac. Kada nas jednom neko napusti, onda je to zauvijek. Ostaje samo umjeće preživljavanja. I sjećanja”, zapisao je Nadarević u svojim autobiografskim zapisima u kojima stoji i kako je Slavicu sreo, zaprosio i bio joj velika podrška tokom njene borbe sa kancerom dojke, prenosi Azra.

“Nikad nisam gledao ljude ko je koje vjere, zanimalo me samo koliko je čovjek čovječan, koliko je drug, koliko je pošten, koliko je prijatelj. Tvrđi vjernici su se ženili sa svojom vjerom i nisu prisajali na drugačije. Ali oni treba da znaju da ima i ljudi iz mješovitih brakova koji ne gledaju život kroz vjeru”.

Kaže da, dok ga je odgajala mamina mama bio je primoravan da uči o vjeri, a njega to nije zanimalo.

“Dok sam dolazio kod te bake u Bosanski Novi ona me tjerala uvečer da “učim”, to znači da se molim Bogu, da klanjam. A ja kao dijete sam bio umoran, po cijeli dan se igrao sa djecom trčkarao, samo sam čekao da legnem da spavam, a baka nije imala razumijevanja, ona je mene tad mučila. Ja vjerujem, ne mogu biti bez vjere, ali agnostik sam, nisam ateista. A druga baka me nikad nije tjerala da idem u crkvu, ali smo kod nje slavili i Božić i Uskrs, iako je deda, njen muž bio muslimam, slavili smo sve.

Družio sam se sa svim vjerama i nikad mi ne bi palo napamet da nekoga mrzim zato što nije iste vjere kao ja. Ja da sam birao ne bih se htio roditi kao Mustafa. To sam dobio i živio sam sa tim. Ono što mi se nije sviđalo u vaspitanju to sam odbacivao, a ono što mi se sviđalo, praktikovao sam sa ljudima oko sebe. Cijelio život živiš, učiš i odgajaš se, a umreš neodgojen.”

(Ajdin B.)