Piše: Hana Imamović

Kapadokija ili „Zemlja lijepih konja“ zanimljiva je priča. To je drevna regija. U doba Herodota, Kapadočani su zauzimali svu zemlju od Masiva Taurus do Crnog mora. Najraniji spomen Kapadokije datira iz šestog stoljeća prije nove ere.

Sve do 1071. Kapadokija je bila dio Vizantije, a više od 3.000 crkava svjedoče o pravoslavnom i grčkom karakteru njene prošlosti.

Simbol te regije su zasigurno baloni čije šarenilo u cik zore dominira horizontom nad karakterističnim vulkanskim tlom ovog područja. Let balonima nezaboravno je iskustvo za svakoga ko ima priliku doživjeti Kapadokiju iz zraka.

Cijena tog zadovoljstva nije mala, ali bez obzira na brojne firme koje se bave iznajmljivanjem balona letači tvrde da posla ne nedostaje. Iako se balonom može letjeti 300 dana u godini, najviše posla je u aprilu i maju jer poslije toga sparina i visoke temperature otežavaju let.

Za let balonom potrebno je izdvojiti oko 100 eura po osobi, a u njega se može smjestiti desetak ljudi. No, iako niste spremni izdvojiti toliko novca dovoljno je da na mjesto odakle polijeću, a takvih je nekoliko, dođete u ranim jutarnjim satima, odnosno oko pet ili šest sati ujutro i gledate polijetanje na desetke šarenih balona i odmah vam je jasno da takav prizor nigdje drugo nećete vidjeti.

Ta velika kapadokijska dolina smještena je u srcu Male Azije na mjestu je danas neaktivnog vulkana. Kroz milione godina vulkan je svojim čestim erupcijama pokrivao okolnu zemlju mekim kamenjem formiranim od vulkanskog pepela (tuf). Godine erozije na tom kamenu stvorile su prava svjetska čuda prirode.

Vilinski dimnjaci, najupečatljivija čuda Kapadokije, nastali su prije 30 miliona godina. To su formacije vulkanskog porijekla, neobičnih oblika, neke od ovih stijena koje je oblikovao vjetar, snijeg i kiša viši su i od 50 metara.

Nastajale su tako što tvrdi kamen na vrhu ne dozvoljava eroziju, dok meki tuf na bočnim stranama zbog udara vjetra postaje sve tanji. Vremenom i kape od tvrdog kamena padnu i ova spektakularna formacija polako nestane.

Grad Göreme, koji su nedavno posjetili bh. novinari, smjestio se između takvih vilinskih dimnjaka. Gdje god se okreneš vidiš ta čuda prirode kakve ljudska ruka teško da bi mogla napraviti. U vrijeme brzog razvoja tehnologija fotoaparate, mobitele i tablete gdje god okrenete umjetnički je prizor.

Sama vožnja kroz krajolike navodi vas da neprekidno gledate kroz prozorska okna i s jedne i s druge strane. Posvuda su misteriozne tvorevine nastale djelovanjem lave.

U tim lavinim formacijama ljudi su kroz stoljeća izdubljivali svoje nastambe. Danas postoje i cijeli podzemni gradovi, od kojih neki datiraju iz 2000. godine prije Krista. Neki od njih su gradovi Derinkuyu i Kaymakli. Gradove su kao skloništa koristili rani kršćani dok su još bili smatrani nevjernicima.

Da svaki dio Kapadokije zaslužuje pažnju nije tajna, ali ono što oduševljava jeste jedinstveni muzej na otvorenom Göreme koji ima devet crkava smještenih u vilinskim dimnjacima. Crkve su nastajale od četvrtog do 13 stoljeća, a ikone datiraju iz perioda od 11 do 13 stoljeća.

U muzeju su crkve Tahtali Kilise (Kapela svete Barbare), Elmali Kilise (Jabučja crkva), Yilanli Kilise (Zmijska crkva) i Çarikli Kilise (Crkva sandala), Azize Katherine Şapeli (Kapela svete Katarine), Karanlik Kilise (Tamna crkva), koja trenutno ima najočuvanije freske i plaća se dodatno. Tu su još i Crkva svetog Onufirija, Manastir (Nunnery) te Tokali Kilise (Crkva kopče).

Na nekoliko kilometara od muzeja na otvorenom Göreme nalazi se još nekoliko dolina, od kojih je najpoznatija "Dolina ljubavi" (Aşıklar Vadisi), sa stijenama koje liče na koplja.

Bh. novinari bili su u prilici vidjeti i mjesto na koje za sada turisti ne mogu ići jer je u toku veoma skupi proces restauracije sela pod zemljom otkrivenog prije dvije godine sasvim slučajno. Naime na njemu je bilo smješteno naselje koje su vlasti odlučile srušiti da bi tek tada otkrili selo iz šestog stoljeća prije nove ere. Pod zemljom je više od 2.500 soba, ali i veoma očuvane ikone.

U blizini tog nalazišta gradonačelnik Nevşehira Hasan Unver odlučio je izgraditi replike mostarskog Starog mosta i prepoznatljivog Sebilja sa sarajevske Baščaršije.

Kraj puta po čarobnoj Kapadokiji bio je rezerviran za posjetu jednoj od nekoliko radionica gdje grnčari od gline izrađuju umjetničke predmete. Kapadokijska grnčarija pravi se miješanjem crvene gline i bijele zemlje kapadokijskih vulkanskih stijena. Miješanjem s vodom dobija se glina za izradu grnčarije, koja je najpoznatija u Turskoj. Na hiljade predmeta nastalih u radionici iscrtanih ručno, oblikovano je pomoću grnčarskog točka, sprave koju su izmisli stari Sumeri.

Sve ljepote Kapadokije gotovo je nemoguće opisati, a za obilazak te nestvarne regije potrebno je izdvojiti najmanje sedam dana od kojih će svaki biti ispunjen novijim i novijim praznikom i sadržajem za oči.

(Fena / Haris Ahbabović)