Migracija je pokrenuta sa svih strana, iz cijelog svijeta, iz Azije, Bliskog istoka do Afganistana, Pakistana i iz Afrike.

Nakon prvih antivladinih protesta na Bliskom istoku poznatih kao "Arapsko proljeće" koje je započelo u  Tunisu u februaru 2011. godine,te se prenijelo u Egipat, Libiju, Siriju, Jemen. U nekim državama krvavai sukobi i danas traju. Te države nisu srušene zato što su bile nedemokratske, nego zato što su imale samostalnu politiku i nisu bile slijepi poslušnici. 

Zbog radikalizma islama i slilama ISIL-a, Al- Nusra Fronta i Al-Qaedae milioni Sirijaca su morali napustiti svoju zemlju, bježeći od rata kojem se ne nazire kraj, raseljeno je skoro polovina od 25 miliona stanovnika. Njihov priliv sa središnje mediteranske rute od Libije prema Italiji premjestio se na istočnomediteransku. Sirijci se odlučuju na sigurniji put do Turske, s obzirom da u Libiji vlada rat, bezakonje i kriminal. Većina tih ljudi je islamske vjeroispovjesti, ali među njima ima i kršćana kojima religijski razlozi nameću kretanje prema Evropi.

Kada val migracija pogodi tako veliki broj ljudi humano je i razumljivo očekivati da će se mase kretati zajedno, jer jedino tako imaju prividni osjećaj doma i sigurnosti, te imaju nadu u novi početak.

Izbjeglice ne bježe u zemlje Perzijskog zaljeva poput Katara, Saudijske Arabije, Omana ili Ujedinjenih Arapskih Emirata, iz jednostavnog razloga što ih zemlje Perzijskog zaljeva ne žele. Jedan od glavnih razloga za to je duboko ukorjenjena klasna netrpeljivost, njih se smatra nižim bićima, te su suočeni s predrasudama. Odbojnosti migracije pridonosi i kafala sistem, koji u zemljama Bliskog istoka regulira krajnje rigorozan odnos vlasti i migrantskih radnika.

Turska ne može biti konačno odredište za izbjeglice zbog Konvencije Ujedinjenih Naroda o izbjeglicama iz 1951. godine i  obavezna prihvatiti samo izbjeglice iz evropskih zemalja, to znači da izbjeglice nemaju pravo na trajni boravak i zaposlenje, te zbog toga moraju potražiti neku drugu državu.

Izbjeglice isključivo bježe na područje Evropske Unije. Rijeke izbjeglica prolaze kroz Grčku, Makedoniju, Srbiju, Mađarsku. Bosna i Hercegovina je nespremna za prihvatanje većeg broja izbjeglica. Siromaštvo i odlazak sve više mladih ljudi iz BiH ne obećava nadu za izbjeglice, ali postoji sumnja da su naselja koja grade arapski investitori, namjenjeni za trajni boravak arapskih migranata.

Evropa je sekularno uređena tvorevina, te se unjoj ni jedna skupina ljudi ne smije osjećati diskriminirano. Izbjeglice preko Balkana idu prema Evropi, te mogu naići na predrasude, ali EU funkcioniše na principu ravnopravnosti, poštuju se ljudska prava i izbjeglice mogu računati na socijalnu pomoć.

Postoji opasnost od prihvatanja arapskih izbjeglica u Evropi, s obzirom na to da se među izbjeglicama nalaze i tajno infiltrirani pripadnici ISIL-a, te postoji bojazan da se ne bi vjernici konvertirali u vjerske fanatike, jer je za to potrebno jako malo vremena. Zbog toga je potreban nadzor migracijske službe, policije da prati njihovo kretanje i aktivnosti.

Širom Evrope se organizuju protesti protiv izbjeglica sa Bliskog istoka, ograde postoje u Grčkoj, Španjolskoj i Bugarskoj.

Krijumčarima i trgovcima ljudima odgovara da uzmu novac od izbjeglica i prevezu ih trošnim brodovima s obala Afrike ili Azije. Oni odrade najveći dio posla, s obzirom da ih onda preuzimaju brodovi iz EU. Pravljenjem tampon zone vraćali bi se brodovi sa migrantima, to bi bilo obeshrabrujuće za migrante, ali bi se time i pokvario unosan posao krijumčara.

Razlog intervencija zapadnih demokratija na Bliskom istoku je bilo stvaranje prostora za moćne kompanije, za eksploataciju nafte i drugih bogatstava, a neizbježna posljedica toga je izbjeglička kriza. 

Stvarna uloga zapadne demokratije bi trebala biti uništavanje zla u korijenu, te rješavanje ekonomskih kriza u ugroženim područjima.


(Aldijana Kujović)