Četiri godine se EU pouzdala u Tursku kao čuvara kapije pred kojom su izbjeglice i drugi migranti. Sada je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan ispunio staru prijetnju. Turska dovozi potražioce azila do granica Grčke i Bugarske.

Turski vlastodržac je time otkazao izbjeglički sporazum iz marta 2016. godine. On vodi politiku preko leđa migranata koji kampuju pred granicama. Nejasno je koji je tačno cilj turskog predsjednika – on je u spoljnoj politici na više frontova dospio u ćorsokak. Teško da će ucjenama dobiti bolji dil.

Činjenica je da je Turska primila 3,6 miliona sirijskih ratnih izbjeglica. Može se razumjeti da Ankara traži više finansijske pomoći i odvrće ventil da popusti „migracioni pritisak“ jer iz sirijskog regiona Idliba, gdje se vode žestoke borbe, još stotine hiljada ljudi želi da uđe u Tursku.

A šta radi EU? Bezglavo zazivanje posebnih samita i zahtjevi za jačanjem granične službe Fronteks su čisto licemerje. Jer već godinama rukovodstvo EU tačno zna da je dogovor sa Turskom privremeno i klimavo rješenje. 

Evropska komisija je preduzela više pokušaja da etablira bolji sistem azila i raspodjelu migranata iz Sirije, Afganistana, Irana i mnogih afričkih zemalja. Svi su pokušaji propali zbog protivljenja članica EU, i to ne samo uobičajenih sumnjivaca iz Poljske, Mađarske, Austrije ili Italije.

U mnogim državama EU se učvrstila desničarska ili populistička opozicija koja odbija prijem izbjeglica, a kamoli trajno naseljavanje migranata.

EU nikada nije do kraja sprovela izbjeglički sporazum sa Turskom. Grčka i službe EU nisu uspjele da valjano organizuju postupak azila. Posljedica je sumorno stanje u izbjegličkim centrima poput Morije na ostrvu Lezbosu. Ili je možda namjera bila stvaranje zastrašujućih slika kako bi se ostali migranti obeshrabrili?

EU se pouzdala u Tursku. Sada nema plan B. Grčka i Bugarska su zatvorile granice, ali to je očajnički pokušaj da se spriječi ulazak migranata i to ne može da potraje. Prema izbjegličkoj konvenciji i pravilima EU, došljaci imaju pravo da se provjeri da li su izbjeglice koje treba zaštititi.

I šta sad? Da se sagradi zid, pošto žičane ograde već postoje? Da se zatvore unutrašnje granice između država EU? Da se napusti konvencija UN o izbjeglicama?

Opravdana je bojazan da će većina članica EU zagovarati tvrdi stav i prebaciti svu odgovornost na pogranične države, na Grčku, Bugarsku, Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku, Austriju, Maltu, Španiju i Italiju.

Zbogom evropskoj solidarnosti, međunarodnom pravu i milosrđu.

(Patria)