- Toliko smo pažnje posvetili nauci i politici koji prate koronavirus, ali još jedan fakor je jednako važan za život pod pandemijom: kako se ljudi mijenjaju u odgovoru na krizu - stoji na početku teksta u "New York Timesu" koji se bavi posljedicama koje će aktuelna kriza, prouzročena pandemijom koronavirusa, dugoročno utjecati na psihologiju miliona ljudi.

Ova kriza možda jeste bez presedana, piše aurica u NYT i dodaje da postoje neki obrasci kako se ljudi ponašaju kada budu primorani na duge periode izolacije i opasnosti. 

- Te prve zime smo shvatili da će ovo potrajati. Da je ovo postao naš život - kaže za NYT Sarajlija Velibor Božović prisjećajući se opsade Sarajeva devedestih godina. 

- I nekako živiš. Baš kao što se ljudi adaptiraju na sadašnju situaciju - kaže Božović.

Sarajlije su iz opsade izašle jače

  - Tokom skoro četverogodišnje opsade, osjećaj za zajednicu, osjećaj, pa čak i za vrijeme, potpuno se promijenio, kaže on. Sada Božović i drugi preživjeli već osjećaju eho tog vremena u ovoj sporoj pandemiji, koja će trajati. Osim ako se ne desi neko čudo - makar godinu dana, ako ne i dvije", prognozira američki list.

- Naša sposobnost da se fokusiramo, da se osjećamo prijatno u društvu drugih ljudi, čak i da razmišljamo malo duže nego od danas do sutra, mogla bi da se smanji. I to bi moglo da ima ozbiljne posljedice. A možda se u nama javi i neki instinkt za preživljavanje koji može da se aktivira tokom perioda široke opasnosti: želja da se boriš sa svim tim tako što ćeš paziti na one najbliže sebi. Bez obzira na to kako teško izgleda, možeš da se prilagodiš. I živiš živo najbolje što možeš - iznosi svoja iskustva tokom opsade Sarajeva Velibor Božović.

Auorica članka u NYT citira i psihologa Luku Lucića s Instituta "Pratt" u New Yorku, koji je autor studije "Razvojne prilike tokom rata: Odrastanje u Sarajevu tokom opsade".

- Njegova studija o preživjelima tokom opsade pokazala je da su mnogi imali pojačan osjećaj za prostor, da su bili fizički spremniji usljed izbjegavanja metaka i bombi, i da im je to ostalo.

Velibor Božović prisjeća se da je ulica blizu njegovog doma bila na udaru snajperista. On ju je izbjegavao ne samo tokom rata nego i mnogo kasnije. 

Trajni strah od "aleje snajpera"

  - Mislim da mjesecima nisam prošao tom ulicom", kaže on. "To negdje ostane. I siguran sam da će se slične stvari dešavati i sada", prenosi Avaz. 

Autorica tekst u NYT piše da je "tek 2008. godine Velibor Božović razvio simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Oni kao da su čekali čitavu deceniju prije nego što su se pojavili.

- Svi ćemo morati da živimo s ovim, ali ne znam kako. Sve anksioznosti će izaći na vidjelo kad-tad - kaže on.

Autorica članka o "lekcijama iz Sarajeva" za one koji tokom pandemije koronavirusa žive "novu normalnost", svoj tekst u NYT završava zaključkom:

- Oni koji su preživjeli veliki i dugotrajan stres, često govore o tome da možemo ponekad i iznenaditi sebe koliko se brzo vraćamo starim aktivnostima.



(Lejla Trle)