Istraživanje je provedeno sredinom 2021. godine među starijim osobama u dobi od 65 do 85 godina, u šest zemalja i teritorija Istočne Evrope: u Albaniji, Azerbajdžanu, Bosni i Hercegovini, Gruziji, Srbiji, kao i na Kosovu (UNSCR 1244).

„Usamljenost predstavlja glavni rizik za fizičko i mentalno zdravlje ljudi starije životne dobi i podriva nastojanja na promoviranju zdravog i aktivnog starenja“, izjavila je Giulia Vallese, v.d. direktorica UNFPA za Istočnu Evropu i Centralnu Aziju.


"Ovo istraživanje nam pomaže da bolje shvatimo faktore rizika za usamljenost, kao i šta mi možemo uraditi da bismo osigurali da se ljudi osjećaju manje usamljeno u starijoj dobi.“

Naglasak koji je pandemija bolesti COVID-19 stavila na izazove s kojima se mnoge starije osobe suočavaju je i prilika da se iskaže politička volja za rješavanje usamljenosti i postizanje napretka u stvaranju društava za sve životne dobi, dodala je gđa Vallese.


U Istočnoj Evropi populacije brzo stare zbog kombiniranog efekta sve veće očekivane dužine života, niskih stopa fertiliteta i visokih nivoa emigracije. U ovom kontekstu je od ključne važnosti osigurati da ljudi stare u dobrom zdravlju i kao aktivni sudionici društva. Međutim, prema istraživanju, osam od deset starijih osoba, odnosno njih 79%, kaže da su umjereno ili ekstremno usamljene.


"Nalaz istraživanja prema kojem nedostatak opipljive podrške predstavlja istaknut faktor rizika za usamljenost stavlja jasan fokus na ciljanje intervencije radi rješavanja usamljenosti u populaciji starijih ljudi. Zadovoljenjem njihovih potreba možemo doprinijeti zdravom starenju osoba starije životne dobi u regiji“, izjavila je Tara Keck, profesorica neuronauke na Univerzitetskom koledžu u Londonu, koja je vodila istraživanje.

Istraživanje otkriva da su osim nedostatka opipljive podrške među faktorima rizika za usamljenost i mala društvena mreža, nepostojanje nekoga s kim bi starije osobe provodile aktivnosti u kojima bi uživale i nizak nivo samouvjerenosti u društvenim kontaktima.

S druge strane, istraživanje je pokazalo ograničenu povezanost između raznih nivoa emotivne podrške i usamljenosti. Nekoliko drugih faktora rizika je tek blago povezano sa usamljenošću: samački život, ukupna sreća,  traženje podrške očuvanju mentalnog zdravlja, poteškoće sa sluhom, nedostatak podrške kojom se iskazuju ljubav i privrženost i bliskost sa drugim osobama.


Određeni broj drugih demografskih mjera također nije povezan sa usamljenošću, a među njima su: bračno stanje, rod, život u urbanom ili ruralnom području, zadovoljstvo finansijskom situacijom, ukupno zdravstveno stanje, pristup internetu i njegovo korištenje ili vrste društvenih aktivnosti kojima su se starije osobe bavile prije ili se bave u toku pandemije bolesti COVID-19.

Faktori rizika variraju među zemljama i teritorijama, iako su nivoi osjećaja usamljenosti slični u svih šest zemalja i teritorija obuhvaćenih ovim istraživanjem.

U izvještaju o rezultatima istraživanja se preporučuje usvajanje domaćih politika kojima će se štititi prava i dostojanstvo starijih ljudi, s naglaskom na njihovo zdravlje i dobrobit, i naglašava se potreba za izradom i provedbom programa i na lokalnom i na državnom nivou kako bi se osobama starije životne dobi pružala ciljana, opipljiva podrška.


Oni bi se mogli odnositi na kućne posjete mobilnih timova zdravstvenih radnika, volontere u zajednici koji će pružati svakodnevnu podršku ili na medicinsku i društvenu podršku putem telefona ili virtualno. Osmišljavanje ciljanih grupnih aktivnosti u dnevnim ili sličnim centrima za zdravo i aktivno starenje može biti jedan od djelotvornih načina stvaranja i širenja društvenih mreža za starije ljude i pružanja opipljive podrške u zajednici.

 

(Amer Mujezinović)